O historijski ukorijenjenim granicama i mogućim „korekcijama“ na Balkanu

O historijski ukorijenjenim granicama i mogućim „korekcijama“ na Balkanu

Analiza

Granicama se uvijek određivao teritorij unutar kojega se želi uspostaviti čvrsta kontrola. Granice su se i u Evropi uglavnom iscrtavale nakon velikih i krvavih ratova, a na Balkanu je iscrtavanje granica nacionalnih država uvijek bilo praćeno nasiljem i etničkim čišćenjem.

"Ako Kosovo nije Srbija, ni Republika Srpska nije Bosna!"
"Ako Kosovo nije Srbija, ni Republika Srpska nije Bosna!"

O historijski ukorijenjenim granicama i mogućim „korekcijama“ na Balkanu

Granicama se uvijek određivao teritorij unutar kojega se želi uspostaviti čvrsta kontrola. Granice su se i u Evropi uglavnom iscrtavale nakon velikih i krvavih ratova, a na Balkanu je iscrtavanje granica nacionalnih država uvijek bilo praćeno nasiljem i etničkim čišćenjem. Jugoslavenske vanjske granice tokom 20. stoljeća su bile čvrste, a pokušaji njenih širenja su pravdani etničkim kriterijima (zahtjevi za dubljim prodorom na Zapad – u Korušku, naprimjer poslije Prvog i Drugog svjetskog rata), te ideološkim razlozima (u pozadini ideje o stvaranju Balkanske federacije sa Bugarskom i Albanijom nalazile su se namjere za rješavanje nacionalnog pitanja Makedonaca i Albanaca u Jugoslaviji). Unutrašnje granice u Jugoslaviji imale su svoje historijsko utemeljenje, a nezavisne države nastale na jugoslavenskim ruševinama priznate su u postojećim granicama. Sadašnje namjere o „korekcijama granica“ između balkanskih nezavisnih država predstavljaju vraćanje u okolnosti 1990-ih godina. Te ideje su vrlo opasne, jer bi bilo nemoguće kontrolirano i mirno provesti nova razgraničenja. Eventualne „korekcije granice“ između Srbije i Kosova bi se sigurno odrazile i na ostatak Balkana i zbog toga bi najbolje bilo ne ulaziti u taj proces. U slučaju da se ipak uđe u proces „korekcija granice“ jedina opcija da se stanje u Bosni i Hercegovini drži pod kontrolom jeste robusna vojna prisutnost u BiH i spremnost na stvarno i efikasno vojno djelovanje. Bez toga Bosna i Hercegovina ima male šanse da se održi u postojećim granicama. Osim toga, u slučaju korekcije granice Bosne i Hercegovine došlo bi do novog talasa nasilja i etničkog čišćenja sa neizvjesnim posljedicama, a u slučaju razbijanja Bosne i Hercegovine na njenim ruševinama više ne bi bilo moguće graditi građansko i tolerantno društvo. Logična radikalizacija stanja u takvoj Bosni i Hercegovini se ne bi mogla kontrolirati niti omeđavati nikakvim zidovima. To bi bio problem ne samo za Balkan nego i za Evropu.

Uvjerenje koje se na Balkanu gradilo posljednjih dvadesetak godina o tome da će svi problemi u odnosima balkanskih država biti riješeni integracijom u Evropsku uniju, te da u Uniji granice nisu toliko važne, u posljednjih nekoliko godina je prilično uzdrmano. Spor između Hrvatske i Slovenije oko pomorske granice, te i utvrđivanje granica pojedinih zemalja članica Evropske unije radi „odbrane“ pred migrantskom krizom, pokazuju važnost granica i u Evropskoj uniji danas. Ta važnost je posebno značajna u odnosima među zemljama jugoistočne Evrope koje tek namjeravaju integrirati se u Uniju. Ideje o promjenama granica zaokupljaju sve veću pažnju, ali i izazivaju strahove od toga kakve sve posljedice mogu nastupiti za jugoistočnu Evropu u slučaju da se krene u novo crtanje granica, pa makar to bilo i crtanje granica na temelju dogovora. Dugi transparent koji se nedavno mogao vidjeti na demonstracijama u Beogradu, koji je postavljen preko puta srbijanske Vlade, a koji glasi: „Ako Kosovo nije Srbija, ni Republika Srpska nije Bosna“ pokazuje kako bi pomjeranje granica na Balkanu moglo izazvati lančanu reakciju koja bi vjerovatno izmakla bilo kakvoj kontroli. Da li su granice oduvijek bile toliko važne i kakva je funkcija granica?

 

Tokom historije granice su bile važne za građenje ideniteta pojedinih zajednica, ali one nisu uvijek bile posve jasno postavljene. Ako promatramo historiju Osmanskog carstva na Balkanu možemo zaključiti da su granice pojedinih zajednica koje su naseljavale to prostrano carstvo bile teško vidljive. Iako se ne može negirati činjenica da su pojedine vjerske i nacionalne zajednice unutar tog Carstva težile ka vidljivijoj izolaciji od drugih, stereotip je da su te zajednice doista i živjele posve razdvojeno. Kako je to pokazao njemački historičar Hannes Grandits na primjeru Hercegovine, tu su granice socijalne i političke lojalnosti bile fluidne čak i u drugoj polovici 19. stoljeća. Era nacionalnih država će te stvari dramatično promijeniti.

Ako i nisu oduvijek bile posve jasne, granice su uvijek bile izvor potencijalnih sukoba. Cilj uspostavljanja čvrstih granica je uvijek bila namjera da se kontroliraju određeni prostori, koji se granicama uspostavljaju, ali su često te granice bile i porozne: najčešće je bilo nemoguće granicama omeđiti kulturu i jezik, pa čak niti kretanje ljudi. Često je tokom historije bilo nemoguće odrediti tačne granice pojedinih država, i tek je era nacija promijenila odnos prema granicama. Dok je, naprimjer, bilo teško definirati gdje su granice Habsburškog carstva, granice nacionalnih država koje su izrasle na ruševinama toga carstva su bile prilično čvrste. Tokom historije su postojali različiti kriteriji za iscrtavanje granica (u Evropi su to tokom najvećeg dijela povijesti bili vjerski razlozi, pa je, naprimjer, od 16. stoljeća unutar Zapadne Evrope crtana granica između katoličkog i protestantskog dijela Zapadne Evrope), ali je pravilo da su se nove granice u Evropi uvijek crtale nakon velikih i strašnih ratova i to je pravilo postojalo sve do konca 20. stoljeća. Ključni događaj je ipak bio Berlinski kongres 1878. koji je uspostavio princip etničkog suvereniteta, a države na Balkanu su nakon toga posegnule za etničkim čišćenjem multietničkih društava kako bi stvorili homogene nacionalne države. To je vidljivo u Srbiji, i posebno u akcijama srpske i crnogorske vojske u balkanskim ratovima 1912 – 1913. godine. Tako su granice koje su uspostavljene 1878, a koje su se temeljile na principu nacionalnog samoodređenja, bile povod za nove ratove i etničko čišćenje.

***

Važnost granica na Balkanu nije ništa važnija od značaja koje su granicama pridavane u balkanskom susjedstvu, mada je i sâm pojam Balkan, kao i njegove granice, kako su to pokazali Marija Todorova i Mark Mazower, dosta nejasan i podložan promjenama. Na Balkanu je prostor što je u 20. stoljeću činio Jugoslaviju krajem 20. i početkom 21. stoljeća bio posebno izložen promjenama granica. Kao što je nekada de Gol govorio kako je Evropa prostor „od Atlantika do Urala“ u Jugoslaviji je postojao narativ o tome da se ta država proteže „Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana“, a u Bosni i Hercegovini i danas se određuju granice: „Od Save do mora, od Une do Drine“.

To ukazuje na važnost prostora, odnosno geografije u iscrtavanju granica, mada u stvarnosti geografija nije bila ključna u crtanju granica. Češće su drugi, prije svega politički razlozi i odnos moći u određenom povijesnom trenutku, bili presudni u crtanju granica (nekad stvarnih, nekad zamišljenih ili fantomskih). Moglo bi se reći da je humana geografija (odnos čovjeka i prirode, tj. međuodnos „home – milleu“) bila važnija u kreiranju granica užih regija (npr. Zapadna Hercegovina, Istočna Slavonija, Južna Srbija) nego nacionalnih država, kako u Evropi tako i na Balkanu. Naprotiv, ideja o rušenju prirodnih granica bila je sastavni dio nacionalnih pokreta na Balkanu, ali ti pokreti u ukidanju tih prirodnih granica nisu vidjeli ništa neobično. Čak su neke očigledne prirodne granice tretirali kao posve neprirodne. U toj ideologiji rijeke, naprimjer, nisu nikakve prirodne nego neprirodne granice. Kada je 1929. prvi put u historiji rijeka Drina prestala biti granica između Srbije i Bosne i Hercegovine (te godine je Jugoslavija podijeljena na banovine, i granice tih banovina su bile tako iscrtane da one ruše sve historijski oblikovane cjeline, pa tako i historijsku cjelinu Bosne i Hercegovine) to je pravdano tvrdnjom da je posve neprirodno stanje što je Drina granica, mada je ona stoljećima bila granica. U zvaničnom kalendaru Drinske banovine 1931. godine iznesena je tvrdnja da činjenica kako je Drina bila „stoljetna granica“ predstavlja „neprirodan način“ razdvajanja stanovništva Srbije i Bosne i Hercegovine, jer su time bili „razdvojeni stanovnici prilično velikog sliva ove rijeke, koja sa svojim  pritokama združuje u jednu cjelinu oblasti istočne Bosne i zapadne Srbije“. Zastupa se, dakle, teza kako rijeke nisu prirodne granice nego prirodni mostovi koji zbližavaju a ne razdvajaju ljude (zanimljivo je, naprimjer, da su tokom 1990-ih u nacionalističkim narativima upravo rijeke tretirane kao moguće granice – naprimjer rijeka Neretva kao granica između Hrvata i Srba, ali je istodobno rijeka Drina tretirana ne kao granica između Srbije i Bosne i Hercegovine nego kao mjesto spajanja Srba kao jedne jedinstvene zajednice; danas, također, u nekim projekcijama promjene granica na Kosovu, postoji ideja da granica bude upravo jedna rijeka – Ibar, koja protiče kroz Kosovsku Mitrovicu i dijeli taj grad na sjeverni i južni dio, pri čemu veliki dio Srba živi upravo južno od rijeke Ibar, a na tom prostoru se nalazi i najveći broj srpskih crkvenih svitinja. Jasno je da bi taj princip, kao i ranije u povijesti u sličnim okolnostima, doveo do novog vala pomjeranja stanovništva – kontroliranog ili nekontroliranog, u ovom trenutku to nije moguće predvidjeti)

U povijesti su jugoslavenske granice utvrđene poslije Prvog i Drugog svjetskog rata. U pravilu, dakle, poslije velikih ratova. U oba slučaja veliki značaj u određivanju tih granica etnička pripadnost stanovništva je igrala ključnu ulogu. Prvi primjer se odnosi na granicu između Jugoslavije i Austrije, kada je predviđeno da se stanovništvo Koruške na plebiscitu izjasni da li želi živjeti u Jugoslaviji ili Austriji. Tada je granica povučena na nezadovoljstvo Jugoslavije, jer se većina stanovništva na plebiscitu provedenom 1920. izjasnila za ostanak u Austriji.

Jugoslaveni su smatrali da je plebiscit 1920. bio rezultat germanizacije slavenskog stanovništva, pa su i poslije Drugog svjetskog rata insistirali da se granice uspostave poštujući etničke kriterije. Po tom kriteriju, smatrali su Jugoslaveni, Jugoslaviji bi trebali pripasti i prostori većih gradova, poput Trsta i Gorice. Iako su insistirali na određenim historijskim i etničkim kriterijima, glavni argument na šta su se Jugoslaveni oslanjali bio je snaga: jugoslavenske vojne trupe su koncem aprila i početkom maja 1945. ušle u Trst i nastavile pohode dalje na zapad. Vraćene su tek uz vojnu prijetnju zapadnih sila, pa je granica uspostavljena ne po etničkim kriterijima nego po kriteriju moći i efektivne snage.

S druge strane, Jugoslavija je imala ideju da preko novih granica rješava nacionalno pitanje. Tako je, naprimjer, kroz ideju o stvaranju federacije s Bugarskom nastojala riješiti makedonsko nacionalno pitanje, a slično je bilo i sa Kosovom, gdje je kroz ideju o federaciji sa Albanijom nastojala riješiti problem separatizma na Kosovu (gdje je zbog problema i poteškoća oko upostave komunističke vlasti 1945. zavedena vojna uprava).

Dok su vođene akcije oko vanjskih granica (Jugoslavija se na zapadnim dijelovima, prema Austriji i Italiji, pozivala na etnički princip kako bi granicu što dalje pomjerila na zapad, a na istoku se pozivala na ideološku bliskost na temelju koje bi se stvorila federacija sa Bugarskom i Albanijom, ali je u pozadini bio pokušaj rješavanja makedonskog i albanskog nacionalnog pitanja), granice unutar Jugoslavije, između pojedinih republika, iako su bile zamišljene kao slabe i nevidljive, bile su itekako važne i vidljive. I tu je, posebno prilikom razgraničenja između Hrvatske i Srbije 1945, ključni bio etnički princip, dok je, naprimjer, kod granica Bosne i Hercegovine od presudne važnosti bio historijski kriterij, ali su određene korekcije pravljene pozivanjem na geografske i prirodne kriterije. Tako su manje korekcije historijskih granica Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata napravljene i prema Hrvatskoj i prema Srbiji, dok je ostalo još uvijek nerazjašnjeno na koji je način napravljena korekcija granice između Bosne i Hercegovine i Crne Gore (to je pitanje Sutorine, koje se i u Bosni i Hercegovini aktualiziralo prije nekoliko godina)

Općenito, granice između pojedinih jugoslavenskih republika su imale svoje duboko historijsko utemeljenje. U procesu disolucije Jugoslavije zauzet je stav o pravu republika na samoodređenje uz poštovanje postojećih granica.

U posljednje vrijeme se problem granica aktualizirao, i to sa svih strana. Bosna i Hercegovina problematizira granicu sa Hrvatskom (uglavnom je najvažnija granica na moru i gradnja Pelješkog mosta, ali postoje i neki drugi neriješeni problemi). Neki krugovi (politički i akademski) su problematizirali i granicu između BiH sa Crnom Gorom, polažući pravo na Sutorinu. No, to je bilo posve nerazumno, jer je za granice na Balkanu ipak najvažnije pridržavati se stavova zauzetih prilikom disolucije Jugoslavije o tome da jugoslavenske republike dobivaju mađunarodno priznanje u postojećim granicama.

Jedini izuzetak je koncem 1990-ih postalo Kosovo (odnosno Srbija, jer je jedino Kosovu, iako nije imalo status republike u Jugoslaviji, priznato pravo na nezavisnost. Kosovski problem u Jugoslaviji je aktualiziran tokom 1980-ih, i njegovom rastu pomagao je srpski nacionalizam: umjesto moguće integracije Kosova u Jugoslaviju, srpsko rukovodstvo sa Slobodanom Miloševićem na čelu je nametnulo politiku integracije Kosova u Srbiju, što je otvorilo sukobe na razini Jugoslavije i konačno odvelo u raspad zemlje). I Kosovo je nakon rata 1999. godine dobilo nezavisnost u granicama koje su postojale tokom socijalističke Jugoslavije. Sada se iznose ideje o „korekciji“ granice, a ta korekcija bi se zasnivala isključivo na etničkom principu. To je vrlo opasno, jer bi to značilo otvaranje Pandorine kutije, i teško bi to bilo kontrolirano provesti bez nasilja. Teško bi se moglo spriječiti da se taj princip ne počne primjenjivati i u drugim dijelovima, pri čemu, uglavnom, najveća opasnost prijeti Bosni i Hercegovini (problem Makedonije i opasnost da veći dio zapadne Makedonije, u kojem živi veliki dio Albanaca krene na put ujedinjenja sa Kosovom i dalje Albanijom više nije realan, pogotovo nakon makedonskog uključivanja u NATO. Tako ostaje jedino Bosna i Hercegovina kao prostor kojem bi prijetila najveća opasnost i na koju bi se eventualni pristanak na korekciju granice između Kosova i Srbije po etničkom principu prenio). To pokazuju i nedavni protesti u Beogradu i parola: „Ako Kosovo nije Srbija, ni Republika Srpska nije Bosna“, kao i najave predsjednika SNSD Milorada Dodika da bi u slučaju da se pokrene pitanje naziva entiteta „Republika Srpska“ kao odgovor mogao doći zahtjev da se uz „Republika Srpska“ doda još „Zapadna Srbija“. Opasnije od toga je jedino šutnja zvaničnog Beograda, koja ukazuje na mogućnost da bi zvanični Beograd podržao takav razvoj događaja.

Teško bi bilo, osim nekim robusnim vojnim pritiskom, zaustaviti Republiku Srpsku (RS) da, u slučaju da se na primjeru Kosova i Srbije prihvati koncept „korekcije“ granica na Balkanu, ne krene u proces razbijanja Bosne i Hercegovine i ujedinjenja sa Srbijom, pogotovo zbog činjenice da je Republika Srpska ostala dobrim dijelom etnički čista, kao posljedica ratnih akcija 1992 – 1995. godine. Bez robusnijeg vojnog prisustva prije svega NATO saveza (bez obzira što je Bosna i Hercegovina daleko od tog vojnog saveza), teško bi se mogla spriječiti Republiku Srpsku od svojih separatističkih zahtjeva (vjerovatno još uz poticije Rusije, koja ima veliki utjecaj u Republici Srpskoj i Srbiji). Ukoliko bi, pak, Evropa dopustila i tu promjenu granice između Bosne i Hercegovine i Srbije, kroz eventualni pristanak na ujedinjenje Republike Srpske i Srbije, to bi otvorilo nove opasnosti: prvo, to ujedinjenje bi bilo praćeno novim talasima nasilja (na svim stranama), a posljedica bi bila stvaranje manje države Bosne i Hercegovine, vjerovatno sa radikalnim islamskim usmjerenjem, jer bi svaki argument o postojanju neke građanske države bio anuliran.

Na temelju svega može se zaključiti da su promjene postojećih granica na Balkanu vrlo opasne. To bi vodilo novim talasima nasilja, ali i stvarilo temelje za dalju destabilizaciju Evrope. Ta destabilizacija bi svoje središte imala upravo u Bosni i Hercegovini.