Bosna i Hercegovina je u čvrstim rukama korumpiranih nacionalističkih snaga koje ciljano blokiraju reformske procese zemlje, kako bi zadržali moć. Ipak, posljednji izbori su pokazali: mnogo je bh građana koji žele više građanskih prava.
Opet su se postrojili: Oni koji su vjerovali u svoje ideale, sa svojim posterima Josipa Broza Tita u mladosti, starci, koji su tada prštali od mladosti i neodoljive želje za akcijom, sad pognute glave, oni, koji su tako prkosno ustali protiv fašizma. Puni ponosa, na brzinu su ponovo namjestili kape sa crvenom petokrakom i ušetali u stari bosanski kraljevski grad Jajce kako bi sreli stare drugove. Ekipa od nekoliko stotina antifašista koji su pristigli sa svih strana. Okupili su se u znak sjećanja na historijsko zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) u novembru 1943. godine kojim je utrt put nastanku države po završetku njemačke okupacije. U znak sjećanja na taj događaj ponovo su se zavijorile stare zastave. Jedna mlada partizanka iz Koruške je na kraju objasnila zbog čega to ni u kom slučaju nije bilo puko okupljanje nostalgičara: s obzirom na sve brojnije nacionalističke pokrete širom svijeta, s obzirom na rasističke i antiliberalne snage, antifašistička ideologija je važnija nego ikad prije. Naročito ovdje, na Balkanu.
No, krajnje je upitno, da li ove poruke dopiru i do političkih aktera u regiji. Jer, čini se da su rušilačke ideologije koje su devedesetih godina dovele do ratova na Balkanu koji su odnijeli stotine hiljada ljudskih života danas jednako moćne kao kada su ratovi počeli.
Opći izbori u BiH: politički klauni i destruktivisti
Ovo je najočitije u Bosni i Hercegovini. Nacionalističke stranke sa svojim paradigmama mržnje i dalje dominiraju političkom scenom, kao da posljednje 23 godine od završetka rata uopće nisu ni postojale. Nisu ni oktobarski opći izbori po tom pitanju donijeli nikakve bitne promjene: tročlano bosanskohercegovačko državno predsjedništvo od kraja rata nikada nije bilo više razjedinjeno. Sa bivšim predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom se na najvišu državnu poziciju uzdigao upravo akter koji je najavio bespoštednu borbu državi Bosni i Hercegovini i njenom aktuelnom ustrojstvu koje je 1995. formulirano u Daytonskom mirovnom sporazumu.
Između ostalog, netom izabrani predsjedavajući predsjedništva uz klaunovsku atitidu odbija prihvatiti da pored njega stoji samo zastava BiH. Dodik demonstrativno organizira prijeme i u Istočnom Sarajevu u kojem dominiraju Srbi. Nedavno je, 9. januara, slavio u Banjoj Luci „praznik“ koji je okarakteriziran kao protuustavan. Počasni gost je ovoga puta bila premijerka Srbije Ana Brnabić koja je ranije izjavila da su granice u regiji „na stolu“. Na protuustavnoj činidbi takođe prisutni: srpski ratni zločinac i dva hrvatska istomišljenika; šef HDZ-a Dragan Čović i hrvatski ambasador u Bosni i Hercegovini Ivan del Vechio, koji je odmah pozvan na raport u Zagreb i opozvan.
Bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić koji se tokom svog mandata trudio da se nakon rata smire odnosi zemalja je bio šokiran hrvatskim prisustvom na obilježavanju zabranjenog praznika: Čović već odavno ide istim putem kao i Dodik – oba planiraju komadanje Bosne i Hercegovine, kaže Mesić. Taj 9. januar u historiji Bosne i Hercegovine stvarno jeste dan od posebne važnosti: Tog je dana vrh srpskih nacionalista u Bosni i Hercegovini, tri mjeseca prije početka rata, proglasio „Srpsku republiku“ – njenim su osnivanjem počeli zločini etničkog čišćenja i ubijanja svega nesrpskog. To, što srpski i hrvatski ekstremisti sada otvoreno proslavljaju ovaj dan, pokazuje zloćudne paralele u odnosu na političku situaciju uoči rata u Bosni i Hercegovini.
Ostaje da se pričeka koliko će Dodik daleko otići u svom podrivanju ove države, čiji je predsjednik. S pravom možemo izraziti sumnju da će Visoki predstavnik kojeg je prvobitno postavila Međunarodna zajednica djelovati kako bi obezbijedio mir i spriječio štetu – da li on to hoće i da li može. Predugo već potpisnici Daytonskog sporazuma puštaju da djeluju Dodik i drugi destruktori. Na ovaj način dugoročno trpi povjerenje u mukotrpno izboreni mir koji je nakon trogodišnjeg rata okončao nasilno komadanje bh države koju su Hrvat Tuđman i Srbin Milošević htjeli međusobno podijeliti.
Propaganda HDZ-a: Hrvat koji to ne smije biti
Ovog puta u Predsjedništvu sjedi i Šefik Džaferović kao predstavnik Bošnjaka, on je osoba od povjerenja nekada moćnog šefa klana Bakira Izetbegovića, čija SDA svojom otvorenom bliskošću sa Turskom i arapskim investicijama ipak ne raduje sve muslimane. SDA je duboko ogrezla u korupciji i nepotizmu. Na kraju su mnogi Bošnjaci iz straha ipak glasali za stranku čiji je rejting pao, koja im obećava sigurnost i prije svega obezbjeđuje posao.
Za trećeg predstavnika u Predsjedništvu je izabran Željko Komšić iz Demokratske Fronte koji je u ovoj zemlji već dva puta bio predsjednik. Svakako da je Komšić jedna, iako mala, svijetla tačka u politici koja inače ima snažan nacionalistički karakter. Konačno, tokom izborne kampanje je najavio da u zemlji želi ojačati građanski princip. Ukoliko tokom svog mandata stvarno doprinese tome da svaki građanin bolje razumije i ispunjava svoja prava i obaveze, bio bi to jedan važan iskorak u pravom smjeru, korak ka članstvu u Evropskoj uniji. Doduše, do sada je Bosna i Hercegovina država bez građana, bez ikakvog trajnog i dugoročnog pokreta emancipacije u odnosu na kartele moći i njihove vođe.
Da li će ono malo liberalnih, demokratski nastrojenih aktera biti u stanju da oslabi dominaciju etnonacionalnog principa, u velikoj mjeri ovisi i od toga, koliko će se uspjeti suprotstaviti narativima mržnje koji kruže. Karakteristično je da se predstavnici hrvatsko-nacionalističkog HDZ-a žale kako je Komšić izabran na nelegitiman način. To je apsurdna teorija koju stručnjaci prava smatraju pogrešnom i promašenom. Lako se može prozrijeti zašto HDZ ne prihvata ovog Hrvata: Komšićev problem je što, iako je Hrvat, nije član moćnog, nacionalističkog HDZ-a, koji, naime, smatra da Bosna i Hercegovina – u najmanju ruku njena paritetna trećina – trajno treba biti pod njegovim utjecajem. Hrvati su pomoću kriminalne paradržave Herceg-Bosne u ratu pokušali etnički očistiti jedan dio Bosne i Hercegovine kako bi ga pripojili hrvatskoj državi. Tribunal za ratne zločine u Den Haagu je protagoniste ove velikohrvatske nakane osudio na više od 100 godina zatvora, između ostalog zbog zločina protiv čovječnosti.
HDZ očito nije odustao od ovih starih ciljeva: stranka koja okuplja Hrvate želi po svaku cijenu stvoriti vlastiti, treći entitet, de facto državu u državi. Njena sestrinska stranka u susjednoj Hrvatskoj podržava ovu radikalnu stranku Hrvata, čiji se predsjednik Dragan Čović uvijek otvoreno izjašnjavao protiv građanskog principa. Tamošnja vlada koju predvodi HDZ od izbora nije propustila nijednu priliku a da se ne umiješa u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine. Očito joj je problem što će bez tvrdolinijaša Dragana Čovića na visokim dužnosničkim pozicijama u Bosni i Hercegovini HDZ izgubiti utjecaj u krhkoj susjednoj zemlji – a time će ga izgubiti i vlada koju predvodi u Zagrebu.
Miješanje Hrvatske – protestirali su nekadašnji Visoki predstavnici
Krajem godine su, alarmirani stalnim miješanjem Zagreba, reagirala tri bivša najviša čuvara mira, Carl Bildt, Paddy Ashdown i Christian Schwarz-Schilling. Trojica diplomata su ga kritizirali u otvorenom pismu komesarki Evropske unije Federici Mogherini i rekli su da konstantno miješanje Hrvatske predstavlja opasnost koju bi EU konačno morala tematizirati.
Propaganda ekstremista zaista prenosi opasne poruke za Bosnu i Hercegovinu: u njima stranke sa etničkom orijentacijom izjavljuju da jedan kandidat nije „pravi“ predstavnik svoje grupe. Ove ideologije, definicije kojim se određivalo ko je navodni punopravni član određenog dijela naroda a ko nije su upravo bile te, koje su 90-ih godina dovele do etničkog čišćenja, do ratnih zločina i do genocida. Međunarodna se zajednica, a ispred svih Evropska unija, mora snažno suprotstaviti ovim ideologijama, ukoliko se ne želi dovesti u opasnost da se razmašu centrifugalne sile i da Bosnu i Hercegovinu ponovo gurnu u katastrofu.
Jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina, u kojoj su nacionalisti na svim stranama, a među tim snagama prednjače Srbi i Hrvati koji sasvim otvoreno glorificiraju svoja djela tokom rata u Bosni i Hercegovini, je kao država trenutno sa svih strana pod tako jakom paljbom, kako to odavno nije bila. Dodik i Čović u javnosti demonstrativno pokazuju svoje partnerstvo – ne predstavlja samo ta zlokobna alijansa ponovnu prijetnju miru i poretku utvrđenom u Daytonu.
Dok, pored toga, Dodik potpuno otvoreno propagira svoj san o spajanju sa Srbijom, Hrvati svoje planove o jedinstvenoj državi maskiraju eufemizirajućim pojmom federalizma i jednakosti. Nekadašnji visoki predstavnik Međunarodne zajednice Schwarz-Schilling je to sasvim jasno rekao: uporni diskurs o još većoj decentralizaciji odn. federalizaciji Bosne i Hercegovine ne znači ništa drugo do put ka nastanku Velike Hrvatske odn. Velike Srbije.
Umjesto da politika bude ključ za rješavanje sve težih ekonomskih i ekoloških problema, nacionalisti konstantno suzbijaju svaki pozitivan razvoj. U Bosni i Hercegovini već godinama stagnira demokratsko ustrojstvo (Economist Democracy Index), ona je u regiiji na apsolutnom posljednjem mjestu na putu ka EU-integracijama.
Nadu bude nove konstelacije
Još traje formiranje koalicije na nivou države, ali njime dominiraju tvrdolinijaške stranke SNSD, HDZ i SDA. Nasuprot tome se, tako što se mimo vladajućih nacionalističkih struktura moći formiraju alternativna savezništva, na komunalnom nivou raspoznaju stremljenja koja pokazuju kakav bi pozitivan razvoj mogao nastati u budućnosti. U Kantonu Sarajevo se, naprimjer, može formirati nova vlada bez bošnjačke SDA: nova koalicija je savez od ukupno šest stranaka, blok građansko-liberalne ljevice i socijaldemokrata. Uz njih je i stranka predsjednika Željka Komšića, te multietnička Naša stranka koja je jedna od malobrojnih snaga u zemlji koje se uzdaju u prava policy-rješenja.
Pored sektora obrazovanja u kojem vlada jaka segregacija i kojeg stranke koriste kako bi uzgojile novu generaciju ubijeđenih etnonacionalista, moraju se riješiti i sve teži problemi ekologije i energije. Sanela Klarić, univerzitetska profesorica i novoizabrana poslanica u Federalnom parlamentu, članica Naše stranke, skicira njenu ideju vodilju: „Želimo se stvarno uhvatiti ukoštac sa problemima i graditi politiku za građanina“. Klarić, koja je godinama sa jednom nevladinom organizacijom angažirana i u suzbijanju klimatskih promjena je dobar primjer za to da su na ovim izborima građani glasali sa ciljem da obnove sistem.
Ovaj princip slijedi i Mirsad Hadžikadić, univerzitetski profesor bh korijena iz Amerike. Na izborima je kao nezavisni kandidat za člana Predsjedništva bez vlastitog stranačkog aparata ipak dobio oko deset posto glasova. Značajan uspjeh za novajliju u bosanskohercegovačkoj politici koji, za razliku od mnogih drugih aktera, u razgovoru poručuje da slijedi jasnu reformsku strategiju za Bosnu i Hercegovinu koju želi modernizirati.
Svojom novoosnovanom „Platformom za promjene“ Hadžikadić prije svega želi stvoriti nove perspektive za mlade pristalice i nečim se suprotstaviti masovnom egzodusu koji je već alarmantan. Dok su nacionalističke elite do sada državu prije svega koristile za vlastito obogaćivanje i obezbjeđivanje rodbine i podaničkih stranačkih pristaša, Hadžikadić želi poduzeti pozitivne korake od kojih će svi profitirati: jedan od prioriteta mu je depolitiziranje i profesionaliziranje obrazovanja.
Sam Hadžikadić je svjestan svoje uloge osobe koja donosi nadu, uloge u očima svih onih kojim je dosta nacionalizma, sistemske korupcije i nepotizma. Objašnjava da je jasno da oni, koji žele promjene, moraju i sami proći kroz proces promjena.
Budi se građanska svijest
Nesumnjivo je dio bh glasača započeo jednu malu, skromnu promjenu – uprkos retorici mržnje nacionalističkih stranaka kojim, kako kaže beogradski filozof Ivan Čolović, političari drže regiju u nekoj vrsti „mentalnog ratnog stanja“. Treba naglasiti da su, uprkos brojnim pokušajima manipulacije i uprkos jakoj ovisnosti, mnogi birači pokazali da se za sebe i svoju djecu u budućnosti nadaju nečemu drugom osim zatupljenog nacionalnog ludila.
Činjenicu da mnogi bh građani otkrivaju šta znači biti građanin, dokazuje i jedna aktuelna inicijativa iz Mostara: predstavnica Naše stranke Irma Baralija koja živi u ovom gradu u kojem vlada segregacija, podnijela je tužbu Sudu za ljudska prava u Strasburu. Ljudi u gradu na Neretvi od 2008. nisu imali priliku da izađu na izbore – bez parlamentarne kontrole nacionalističke snage HDZ-a i SDA mogu odlučivati i vladati prema vlastitom nahođenju.
Na to, mišljenja je mlada političarka Baralija, sada treba staviti tačku. U tu je svrhu formirana građanska inicijativa koja se želi izboriti za ovo osnovno ljudsko pravo, da bira i da bude biran. Ko se na strani politike plaši izbora, pokazat će da se boji moći građana, kažu inicijatori.
U Republici Srpskoj se trenutno pokazuje kako nacionalisti rigorozno brane svoju moć; deset mjeseci se u Banjoj Luci formirao građanski protest kojeg treba shvatiti ozbiljno: Nakon ubistva studenta je pokret „Pravda za Davida“ kojeg predvode roditelji ubijenog mladića mobilizirao građane protiv pravosuđa koje ne radi i koje je potpuno uvezano sa politikom. Umjesto da rade na slučaju, visoko rangirani političari su od samog početka pokušali kriminalizirati porodicu ubijenog.
Demonstranti su se ipak svakodnevno okupljali na glavnom gradskom trgu, povremeno ih je dolazilo desetine hiljada kako bi porodici Dragičević iskazali svoju solidarnost.
A onda je krajem godine sistem zadao protuudarac: vršio se pritisak i prijetilo se mnogim organizatorima, izdati su nalozi za hapšenje. Nije ovo prvi put da režim u Banjoj Luci pokazuje da i ne drži baš mnogo do ljudskih prava. Otac ubijenog Davida je izbjegao hapšenje od strane institucija i sklonio se. U jednoj se poruci obratio javnosti: odgovornima ne želi pružiti mogućnost da i njega ubiju.