Što je ostalo od javnih intelektualaca?

Što je ostalo od javnih intelektualaca?

Autorski tekst
Na dan 21. decembra 2018. godine navršava se stotinu i jedna godina od rođenja Heinricha Bölla, pisca, intelektualca, nobelovca i buntovnika. Heinrich Böll nam je ostavio bezbroj primjera intelektualne i ljudske pobune protiv svakog vida nasilja, pritiska, uništenja - ne samo kroz svoje pisanje nego i kroz svoj život. Da li je danas takva pobuna moguća? O tome piše Dragan Markovina, historičar i publicista, u svom autorskom tekstu koji objavljujemo.
U povodu sjećanja na život i djelo Heinricha Bölla pozivamo vas da posjetite izložbu "Heinrich Böll: Život i djelo" koja je postavljena u Centru za kulturu Mostar (Rade Bitange 13) u period od 12. do 19.12.2018. godine.
Izložba H. BöllIzložba H. Böll – Creator: hbs Sarajevo. Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Što je ostalo od javnih intelektualaca?

Dijagnoza koju je prije nekoliko godina u svom tekstu za Le Monde diplomatique uspostavio Lewis Gordon, o tržišnoj kolonizaciji intelektualaca, jednako je aktualna i danas, budući da se svijet praktično u ničem bitnom nije promijenio u međuvremenu. Pišući o dokidanju egzistencijalnog minimuma javnim, a samim tim i kritičkim intelektualcima, nakon pada Berlinskog zida, što je poremetilo granice između onih koji su djelovali u akademskom polju i onih koji su djelovali u civilnom društvu ili u političkom prostoru, Gordon je zaključio kako je čitav proces doveo do nastojanja skoro svih kritički raspoloženih pojedinaca za uključenjem u akademsko polje. To je posljedično proizvelo njihovo tržišno samoreklamiranje, pri kojem se nisu čak ni morali odreći svojih bazičnih političkih uvjerenja, uslijed čega su inkorporirani u sistem i nužno im je otupila oštrica kritike. S obzirom da je čitav taj proces praćen polaganim dokidanjem humanističkih i društvenih katedri na javnim sveučilištima, što je logično smanjilo broj raspoloživih radnih mjesta, uspostavljena je gotovo predatorsko tržišno natjecanje, suzivši na koncu i prostor za javnu kritiku, ali i broj ljudi koji su na nju bili spremni, neovisno o egzistencijalnim rizicima.

Stoga kad danas govorimo o naslijeđu Heinricha Bolla, moramo biti svjesni potpuno različitog konteksta unutar kojeg je on djelovao. To, naravno, ni na koji način ne umanjuje veličinu pa i rizike njegovog rada. Kad danas njegov angažman svedemo na bitno i smjestimo ga u kontekst ovdašnjih društava, shvatit ćemo da je najbitnija stvar koju nam je iza sebe ostavio spremnost za suočavanje s prošlošću, ponajprije onom lošom naravno, što je izbor koji tragično nedostaje našim današnjim društvima. Boll je tako javno govorio o svom prvi put osviještenom nijemstvu za vrijeme zarobljeništva 1945., o općoj mržnji koja je prema njima, njemačkim vojnicima, od strane Europljana bila kolektivno emitirana, o tome kako je zahvaljujući nacističkom brisanju bilo kakvog ranijeg suspektnog nasljeđa, a praktično je svako bilo takvo, za neke pisce poput Kafke, prvi put čuo tek nakon rata te kako su oni koji su izgrađivali Njemačku kulturu pa i javno djelovanje, morali zapravo krenuti od nule. Za razliku od, npr. francuske koja je bez prestanka njegovala vlastito kulturno nasljeđe, pa i ulogu javnih intelektualaca u njemu. Od završetka naših ratova do danas, prošle su, sad već 23 godine, u kojima ne samo da se nismo znatno odmakli od ratnih narativa i suočili se s prošlošću, nego smo ih i dodatno produbili, tvrdoglavo inzistirajući na njima i javno žigošući svakog pojedinca iz vlastite nacije, koji se usudio progovoriti o našim greškama ili naprosto razumjeti druge. Svaki takav završio je pod paljbom tabloida, uz brojne prijetnje na društvenim mrežama, nerijetko i fizički napadnut, a svakako izopćen iz vlastite zajednice i egzistencijalno ugrožen. To jednako vrijedi u slučajevima Slave Kukića i Drage Bojića, kao i u slučajevima Dragana Bursaća i Srđana Šušnice ili onima Envera Kazaza i Esada Bajtala.

O slučajevima u kojima je suprotni nacionalizam naglo počeo označavati kao neprijatelje one koje je do jučer slavio kao heroje zbog stigme otpadnika u vlastitim nacijama, izlišno je i govoriti. Možda najpoznatiji takvi slučajevi su oni Marka Vešovića, Predraga Kojovića i Predraga Lucića. Na isti način na koji su u Bosni i Hercegovini svi europski trendovi dovedeni do krajnjih granica i do grotesknoga, stvar izgleda i na polju kritičkih intelektualaca. Opće je poznato da su sveučilišta i fakulteti tek ispostave vladajućih partija, na kojima tek pukim čudom i zahvaljujući tome da su na njih došli davno, djeluju pojedinci, poput već spomenutih Kukića i Kazaza ili nekoć Dubravka Lovrenovića, a danas Nerzuka Ćurka ili Dine Abazovića koji remete idiličnu sliku nacionalističkog diskursa na sveučilištima. Jednako tako je opće poznato da oni kojima je zabranjen pristup sveučilištu teško dobivaju ikakvu priliku za rješavanje egzistencije, tim prije što je javnost kao činjenica gotovo dokinuta i što se od objavljivanja knjiga može eventualno platiti jedan mjesec režija ili počastiti društvo večerom. Istina je da zahvaljujući razvoju internetskih portala i poplavi medija svi oni doista imaju priliku javno istupati i iskazivati vlastite stavove koji iritiraju vladajuće političke, vjerske i intelektualne elite, ali je isto tako istina da zbog svog tog angažmana imaju samo probleme, a gotovo nikakvu korist. No, to je teži put kojeg su sami izabrali i ovdje nema uopće smisla lamentirati nad tom činjenicom, nego je samo konstatirati. Ono što također možemo konstatirati jest to da će svi ti pojedinci i njihova djela u nekoj ne baš tako dalekoj budućnosti biti slavljeni kao oni koji su bili glasovi razuma i koji su spasili obraz nacije. U to uopće ne treba sumnjati, štoviše vrlo je izgledno da će Feral Tribune dobiti neki kolektivni spomenik u Splitu, da će knjiga Tarika Haverića ‘Kritika bosanskog uma’ biti ključni lektirni naslov i da će se po Petru Lukoviću zvati neka od ključnih novinarskih nagrada u Srbiji. Sve to svjedoči samo o duboko ukorijenjenom oportunističkom refleksu većine, koji je jednako omogućio svojedobni uspon nacizma, kao što omogućuje kontinuiranu prevlast nacionalizma na postjugoslavenskom prostoru.

Imajući to u vidu, jasno je kako borba protiv takvog stanja, ne samo da nije i ne može biti laka, nego nema niti univerzalnog recepta za nju. No, osnovni preduvjet da bi uopće bila moguća i jednom možda dovela do pobjede otpora je u spremnosti na pobunu. To je upravo ono što je Stephane Hessel sugerirao u legendarnoj knjižici pod istoimenim naslovom, ili što povjesničar Timothy Snyder zagovara u knjizi ‘O tiraniji’, koja predstavlja poziv na pobunu protiv Trumpove vladavine.