Portret Ajne Jusić, predsjednice udruženja “Zaboravljena djeca rata“

Portret Ajne Jusić, predsjednice udruženja “Zaboravljena djeca rata“

Portret

Ajna Jusić predsjednica je ove godine osnovanog udruženja ”Zaboravljena djeca rata”, čiji je fokus borba za ravnopravnost djece rođene zbog rata u čitavoj BiH bez obzira na etničku pripadnost djeteta, majke i biološkog oca.

Ajna Jusić – Creator: Ajna Jusić (Privat). Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Ajna Jusić se rodila u septembru ratne 1993. Ajninu mamu je u silovao neprijateljski vojnik, te Ajna sebe samu i djecu iste ili slične sudbine naziva djecom rođenoj zbog rata, jer, kako Ajna to argumentira, ”da nije bilo rata, ne bi bilo ni nas.“

Ajna danas studira psihologiju u Sarajevu i predsjednica je ove godine osnovanog udruženja  ”Zaboravljena djeca rata”, čiji je fokus borba za ravnopravnost  djece rođene zbog rata u čitavoj BiH bez obzira na etničku pripadnost djeteta, majke i biološkog oca.

Ajna je uvijek znala da “nešto ne štima”. ”Išla sam u seoske škole. Bila sam dijete bez oca, nisam mu znala ni ime ni porijeklo. Bilo je dosta seoskih priča i za mene i za majku. Kada se majka udala bilo je  priča i u očevom selu. Svi su znali da ja nisam njegova biološka kćerka. Ali dok sam  bila mala bilo je nekako lakše jer su uvijek tu bili moji roditelji, moja mama i moj otac odnosno muž moje mame. Njega nazivam ocem. On i mama su me uvijek štitili. Međutim, sa 15 godina upisujem srednju medicinski školu u Zenici i napuštam rodni grad. Sama sam, nema nikoga da me štiti, da rješava problem za mene.

Jednog dana me jedan profesor upitao za ime oca, ja nisam znala. U dnevniku je pisalo samo ime majke, u rubrici ”Ime oca“  je bila obična crta. Onda je on pitao: ” A da li ti zna mama?“ Meni je to bilo strašno šokantno. Sjetila  sam se da mi majka nikad nije dala moj rodni list u ruke. Kod upisa u srednju školu sva su djeca čekala sama , a meni je mama rekla: ”Ne možeš ti sama, ja ću te upisati.“ Shvatila  sam i da moj otac nije moj biološki otac. Tada sam počela da tragam za svojim porijeklom“, pripovijeda  Ajna smireno i nastavlja: ” Otišla sam kući, moji su negdje otišli. U velikom plakaru moja mama čuva fino sortirano naše dokumente. Među papirima sam našla mamin policijski izvještaj koji je dala u  nevladinoj organizaciji „Medica“ koja je tada u Zenici udomljavala i pružala psihološku pomoć silovanim ženama. Sve je bilo detaljno opisano. Kada i gdje me je rodila, njene dijagnoze od psihijatra, psihologa, ginekologa. Ja sam to sve pročitala i tako saznala. Nisam joj odmah rekla, dugo sam šutila, nekih 9-10 mjeseci. Nisam htjela više ići u školu, svi su znali da ne znam ime oca. Imala sam puno jedinica i neopravdanih časova. Onda su me u školi poslali školskom pedagogu i psihologu. Sa njom sam počela pričati o onome što sam saznala o svom porijeklu. Ona je pozvala moju majku, dolazio je i očuh tj. moj otac, tako da smo svi zajedno prolazili sve te terapije.  I majci je bilo drago da ja znam istinu, nije se usudila da mi kaže, imala je veliki strah od odbacivanja, da će mene biti stid nje. Sve su to normalne reakcije. To je normalno, znam to sa studija.  Zbog svega toga i studiram psihologiju. “

Saznanje o vlastitom porijeklu donosi za Ajnu  nove problem od kojih ju je dotada štitila majka, a to je borba sa administracijom koja pravno ne prepoznaje i ne uvažava djecu kao što je Ajla, djecu sa samo pola rodnog lista.

“Kod nas u skoro svim dokumentima kao što je npr. školski dnevnik, zdravstvena knjižica ili rodni list moraš upisati ime oca. U mojim dokumentima su samo mamini podaci. Umjesto podataka o ocu kod mene stoje samo crtice.  Kada predaš takav dokument, onda ljudima nije jasno šta se dešava i svašta pitaju. Nekada bih na na šalteru objašnjavala šta se desilo, pa  ljudi u redu sve čuju, pa me tapšu po ramenu, pa se nekad i posvađam. Ima nekih dokumenata gdje treba upisati samo ime jednog roditelja. Ja napišem ime majke pa oni to prekriže, jer se obično uvažava samo ime oca. Ja ne spadam ni u kategoriju djeteta sa samo  jednim roditeljem, jer ja ne mogu dobiti potvrdu da mi je otac umro ili poginuo, zbog čega  npr. često nisam mogla aplicirati za neke stipendije.  Moj očuh me je htio priznati zakonski, ali da je to uradio  moja majka bi izgubila status civilne žrtve rata. Iz poštovanja prema njenoj dugogodišnjoj borbi u porodici  smo se dogovorili da odustanemo od toga, iako bi to mene oslobodilo mnogih zakonskih prepreka”, saznajemo od Ajne. Ona dodaje da u djecu rođenu kao posljedica rata ne spadaju  samo djeca rođena kao posljedica  silovanja lokalnih žena od strane  neprijateljskih vojnika u odnosu na stranu kojoj je pripadala majka, nego i djeca majki koje su bile u seksualnom kontaktu sa  službenicima mirovnih snaga,  predstavnicima međunarodnog civilnog sektora ili  humanitarnih radnika za vrijeme rata.

 “Bilo je i silovanja, ali i ljubavnih odnosa izmedju stranih službenika i lokalnih žena. Ti strani službenici su se vratili u zemlju svog porijekla, a da nisu priznali dijete, plaćali alimentaciju ili dali djeci državljanstvo svoje države. Po zakonu oni na tim svojim vojnim misijama ne smiju stupati u bilo kakve odnose sa lokalnim stanovništvom  i trebali su biti  kažnjeni za svoja djela. To se nažalost nije desilo ni u jednom slučaju”, pojašnjava Ajna.

Početkom ove godine nekoliko zaboravljene  djece rata sastaju se i osnivaju svoje udruženje, čija je aktuelna  predsjednica  moja sagovornica Ajna Jusić. 

“Nas u Udruženju ima samo 15, iako nas po nekim procjenama UN i naše države ima oko  4.000 u čitavoj BIH. Kroz medije pozivamo da nam se jave silovane majke i nihova djeca, kao i žene koje su silovane ali nisu rodile.  Bitno je da se skupimo i zajedno lobiramo za naša  prava.

Želimo da se društvo osvijesti.  Društvo nikada nije imalo priliku da nas upozna, tako da ne postoji svijest o našem postojanju. Mnogi su u šoku kada im kažemo da smo i mi tu, da postojimo.

Do sada se u čitavoj državi niko ni na jednoj strani nije brinuo za nas. Od nas 15 u Udruženju jedino sam ja dobila stručnu psihološku pomoć za ovu traumu. Niko više.  A ta vrsta pomoći je najvažnija i  za djecu i za majke. Pogotovo za one majke koje još nisu rekle svojoj djeci cjelokupnu istinu. Nas 15 smo tu da kažemo svim tim majkama da ih njihovo dijete neće nikada odbaciti. Razumijem taj strah. I ja se bojim odbacivanja društva, ali ne može se desiti da dijete kaže da ga je stid njegove majke! To je prosto nemoguće! Niko od nas ko zna istinu nije odbacio majku. Cilj našeg Udruženja je između ostalog je i da tu poruku pošaljemo tim majkama“, emotivno govori Ajna i dodaje: “Pri osnivanju Udruženja smo naglasili da nema nikakvih nacionalnih ili religijskih barijera. Okupljamo članove  iz čitave BiH. Dijete iz Sarajeva, iz Mostara i iz Banjaluke ima iste probleme, niko od njih nema  valjan rodni list, svi imamo samo pola rodnog lista. Nikog od nas nema ni u jednom zakonu. Nema ni naših majki. Samo 1.000 žena u BiH je nakom filma “Grbavica“ dobilo status civilne žrtave rata,  a procjena je da je silovano oko 50.000 žena. Te žene umiru! Ja znam jednu silovanu ženu kojoj su sad 73 godine. I bolesna je. I ta žena će vjerovatno da umre u nepravdi“, objašnjava Ajla i dodaje za kraj: “Fokus udruženja “Zaboravljena djeca rata“, kao što i sam naziv kaže, su naravno djeca, ali mi moramo lobirati i za naše majke.  Ja ne mogu lobirati za sebe, a ignorirati nju i njenu traumu. Upravo iz ljubavi prema našim majkama crpimo snagu za ovu borbu. “

Krajem novembra 2018. udruženje „Zaboravljena djeca rata“ izlazi u javnost sa svojim pravnim zahtjevima prema državi BiH.

Povezani sadržaji