Glasanje za isto je, u stvari, šutnja

Glasanje za isto je, u stvari, šutnja

Izvještaj

Opšti izbori u Bosni i Hercegovini održani su 7. oktobra ove godine. Ništa spektakularno se nije desilo u vezi sa „rasporedom snaga“ na terenu. Uvjerljiva pobjedna etno-klero-nacionalista, evidentan poraz građanske (lijeve) opcije, kristalno čista slika nepromijenjenog stanja koje će takvo ostati, čini se, zauvijek.

Recession RecoveryRecession Recovery – Creator: Chris Potter. Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Izborna šutnja

Glasanje za isto je, u stvari, šutnja

 

„BiH je zemlja u kojoj žive tri naroda. Zemlja u kojoj žive tri naroda ne može napoprijek postati građanska država, zato što to sad neko tako odluči. Ona to pogotovo ne može postati zbog toga što niko u BiH nije na to spreman [...] Dakle, nemojmo se pojmom građanske države tako olako gađati, kao što se njime olako gađaju pojedine partije i stranke u Sarajevu."                                                                                                                                                                                                                                                  (Miljenko Jergović)

 

Uvodne napomene

Opšti izbori u Bosni i Hercegovini održani su 7. oktobra ove godine. Ništa spektakularno se nije desilo u vezi sa „rasporedom snaga“ na terenu. Uvjerljiva pobjedna etno-klero-nacionalista, evidentan poraz građanske (lijeve) opcije, kristalno čista slika nepromijenjenog stanja koje će takvo ostati, čini se, zauvijek.

Vjerovatno najzorniji prikaz sadržaja tvrdnje iz prethodnog paragrafa su rezultati izbora za najviši organ izvršne vlasti u BiH, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. U njegov sastav ušli su Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. Ovaj kratki pregled izbora i izbornih pobjednika biće fokusiran na političke opcije i njihove kandidate koji su izvojevali izborne pobjede, ne dajući nikakve proročanske stavove o mogućim koalicijama na različitim nivoima vlasti u BiH, jer za to bi trebalo puno više vremena i prostora. Potpuno je jasno da će odnos političkih snaga koje će činiti novi saziv predsjedništva države biti „preslikan“ u druge organe države, pri ćemu će se uvijek praviti entitetski antagonizam između, navodno, probosanskim federalnim izabranicima i antibosanskim izabranikom drugog entiteta. Suštinski, ova dva entitetska antagonizma davaće obol svim budućim četvorogodišnjim političkim lakrdijama i nesuglasicama kojih će ovaj nepomirljivi trojac biti protagonist.

Budući članovi predsjedništva BiH

Kandidat Stranke nezavisnih socijaldemokrata dobio je entitetsku većinu, što je bilo i za očekivati. Njegov zadatak biće, naravno, slabljenje autoriteta i ovlasti državnih organa i ojačavanje političke važnosti Republike Srpske i njenih organa, kako unutar BiH tako i, koliko god je to u međunarodnom pravu moguće, u inostranstvu. Ništa novo, nikakva skrivena agenda, sve već odavno déjà vu. Od protivnika dejtonskog uređenja BiH, koji je, prema stavovima njegove političke opcije „silom ostavio u BiH njen dio koji pripada srpskom narodu“ pretvorio se u gorljivog zastupnika slova (ne i duha!) dejtonskog mirovnog sporazuma, jer je shvatio da je upravo u sporazumu oslonac za opstanak i funkcionisanje entiteta čiji je bio premijer i predsjednik. Ohol, politički drzak („Osveštaćemo kancelarije u Predsjedništvu BiH da istjeramo zle duhove“), ali nikako politički naivan i irelevantan, na jedinoj funkciji koju još, kao inokosni organ, nije obavljao, zalagaće se za vraćanje „njegovom“ entitetu izvornih dejtonskih nadležnosti i za ukidanje prenesenih nadležnosti, za koji prenos je zaslužna, naravno, međunarodna zajednica koja kao „slijepac tumara u gomili“. Njegov ulazak u Predsjedništvo države gasi nadu da će se u ovom organu moći postići konsenzus o bilo kakvom važnom unutrašnjopolitičkom ili vanjskopolitičkom pitanju. Ono što godinama karakteriše njegovo političko djelovanje i javne nastupe je stalna intencija da objasni političkim predstavnicima najmnogoljudnijeg bh. naroda da u BiH žive i drugi, koji njenu budućnost drugačije razumiju i da bez dogovora sa tim drugima neće biti svijetle i prosperitetne budućnosti države. Protiv njega gotovo da nije imao šanse protukandidat Mladen Ivanić koji je, istini za volju, vjerovatno bio prilično prihvatljiva varijanta za politički establishment (pa i za obične građane) druga dva naroda.

Kandidat Stranke demokratske akcije, tradicionalno smrknuti, poslovično probosanski orijentisani poslušni kadrovik Stranke demokratske akcije logična je posljedica izbora koji i nije bio neki izbor. Od protivkandidata, morao se boriti protiv Denisa Bećirovića iz Socijaldemokratske partije BiH i lidera Stranke za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Prvi, politički nezreli, „u svoj lik i djelo“ zaljubljeni, deklarativni multinacionalista smješten je tamo gdje i pripada – na periferiju politike, dok je drugi neočekivano, voljom birača, politički marginaliziran zajedno sa njegovim nejasnim stavom da li se titulira liderom etničke ili građanske stranke. Što se izabranog tiče, ništa novo nije ni mogao ponuditi sve ove decenije od kojih živi od javnog novca, jer etno-klerikalni milieu iz kojeg dolazi dirigira njegov politički (ali i svaki drugi) habitus: ono što misle on i „njegova“ stranka, koja se deklarativno zalaže za opstanak i očuvanje države i njenu euro-atlansku budućnost, uvijek je i bezpogovorno ispravno, dok sve što druge političke opcije (takođe politike etno-klero nacionalista) tvrde nije tako, jer nije onako kako mi to smatramo. Opetovano ponavljanje plurala lične zamjenice mi, upravo ga raskrinkava kao nekoga ko je ubijeđen da svi mi (ostali) znamo ko su to njegovi mi, i da ono što zagovaraju oni (drugi) jednostavno nije i ne može biti ispravno i dobro, jer (njegovi) mi kažu da nije. Opcija kojoj imenovani pripada, pod krinkom bosanstva godinama protura nešto sasvim drugo od koncepta građanske BiH i u svilenom unitarizmu kojeg ta opcija možda nije ni svjesna, godinama rastače krhko bh. etno-šaroliko političko tkivo, uvijek za posljedicu kriveći one druge koji nikako da shvate da je njegova politička opcija probosanska. O tome koliko to jeste, svjedoči pokretanje postupka revizije pred Međunarodnim sudom pravde – bio je to performans neukih i neuvjerljivih branitelja države i najmnogoljudnijeg naroda koji je završio u maniru onih koji su show i organizovali: debakl. Realitet je potpuno drugačiji – bošnjački unitarizam ohrabruje i pothranjuje hrvatski i srpski separatizam, dok pomenuta dva separatizma ojačavaju unitarističke političke silnice čiji je reprezentantetno-politička opcija kojoj Džaferović pripada. I tako, u krug, do novih izbora, do nove aklamacije potrošenih imena i zvučnih političkih agendi, što je bh. politička zbilja od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Što se tiče izbora hrvatskog člana Predsjedništva, on je svakako legalan, jer mogućnost da (i) Bošnjaci biraju Hrvata nije izrijekom zabranjena ni ustavom ni zakonom. Naprotiv, pravni okvir za ovaj izbor predviđa da se predstavnik Hrvata bira u Federaciji i da ga mogu birati građani (bilo koje nacionalnosti). Takva situacija ostaće sve dok se nekad, u bliskoj ili daljoj budućnosti, ne izmijeni Ustav BiH i Izborni zakon– ako uopšte bude dogovorenih izmjena u tom smjeru. Naravno, ostaje mogućnost da onaj koji je izgubio utrku za člana Predsjeništva ukazuje na ovu situaciju i da je smatra nepravednom, no, pravno, sve je sasvim u redu. Željko Komšić je, nekada, istina vrlo kratko, bio nada i uzdanica probosanskih snaga na političkoj sceni BiH, da bi se kasnije pretvorio u političara čije je djelovanje bilo jedan od razloga međusobne političke borbe SDA i HDZ-a, što, uz njegov pučki nastup i retoriku koje odlikuje sve njegove javne nastupe, od njega pravi političara čiji bi doseg maksimalno trebao biti neka načelnička fotelja u glavnom gradu BiH. Nedostatak političkog takta potvrdio je izjavama netom nakon što je izabran kako će BiH tužiti Hrvatsku. Što se regionalnog političkog okvira tiče, možda u najboljoj namjeri ali i evidentnom neznanju i nesnalaženju, njegove neodmjerene političke izjave koje se, nažalost, pripisuju državi koju predstavlja, činiće gotovo pa osnovno ishodište političkog nesuglasja sa našim istočnim i zapadnim susjednom. Kako je to sjajno konstatovala profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Mirjana Kasapović, on je „otužna [...] politička figura. Skromna političkog znanja i obrazovanja [...] Taj je politički Bosanac i deklarirani ateist na početku karijere dokazivao svoje hrvatsko podrijetlo krštenicom Katoličke crkve kao da su svi Hrvati katolici i kao da je nacija vjerska zajednica. Kasnije je mijenjao priču, zametnuo je krštenicu negdje u podrumu, te je počeo agresivno zastupati tezu da je on, kao i mnogi Bosanci, žrtva nametnute identitetne politike postdejtonske Bosne“.Ni sam, zapravo, ne znajući čije interese zastupa, on se izgubio i dalje će se gubiti i traganju za „bespućima povijesne zbiljnosti“ savremene BiH u čijem će političkom životu biti zapamćen kao ridikul za primjer.Konačno, izbor njegovog ultradesnog protivkandidata ne bi značio ništa bolju opciju, osim što bi jugozapadna izborna baza bila zadovolj(e)na autentičnošćunjenog političkog predstavnika.

Po ovom obrascu, uz etno-resentimente i krajnje nisku političku kulturu i nivo obrazovanja prosječnog bh. građanina, na osnovu izbornog zakona biće formirane neke nove, kratkotrajne, interesne, nikako ideološko-programske koalicije koje ništa neće značiti u političkom životu BiH. Entitetske post-izborne kockice biće slagane tako što će u Federaciji BiH, snagom brojeva, uvijek biti na snazi majorizacija, dok će, u Republici Srpskoj, član Predsjedništva iz RS, preko svog političkog vazala nove predsjednice, rukovoditi političko-ekonomskim procesima kao i do sada, budući je notorno da mu SDS nije mogao nauditi, jer za to nije imao ni snage ni političke zrelosti, što je pokazao lošom kadrovskom politikom na najvišim nivoima političkog takmičenja 2018. Na kraju, sasvim je svejedno ko je od kandidata ušao u Predsjedništvo i koje će stranke krojiti političku kapu ove nesretne zemlje: za stvarnu promjenu, potrebna su nova lica, nove ideje i novi politički programi, čega nije bilo na ovim izborima a dugo ih još neće biti.

Prijavljene nepravilnosti, od kojih nevjerovatno zvuči ona o stotinama hiljada nevažećih listića, svakako da ukupne izborne rezultate stavljaju pod veliki znak pitanja.

Ima li opravdanjanada u bolju budućnost?

Nema. Sve u svemu, državu i narod(e) očekuje još četiri godine slijepog pokoravanja etničkim voždovima, bez ikakve stvarne (samo)refleksije o aktualnom političkom trenutku, mogućnosti promjena na bolje, značenju riječi izbor. Ovi, kao i svi prethodni i veliki broj budućih izbora samo su etno-razbrojavanje i majorizacija, političko tlačenje brojno slabijeg u različitim administrativno-političkim jedinicama države. Sve je to prosto tapkanje u mjestu jer ustavna politička arhitektura građane dijeli u etno-torove, što etno-poglavice znalački koriste zarad vlastitih političko-ekonomskih probitaka koje im, uvijek i iznova, omogućuje izborna baza, jer glasa prema rezultatu čina vlastitog mono-etničkog začeća, ne prema izbornim programima, ne prema političkim preferencama.

Autor ovog teksta u svojoj knjizi Političke stranputice postdaytonske Bosne i Hercegovine završava jedan esej konstatacijom koja se čini prigodnom i za zaključivanje ovog teksta: „Zaokruživanjem imena kandidata, stranaka i koalicija, bh građani zaokružili su imena svojih političkih dželata - onih koji će ih dalje voditi bespućima post-konfliktne tranzicije, sumnjivih privatizacija i korporativnih deal-ova i održavati „tripartitnu ravnotežu straha“, sa ciljem održavanja na vlasti nacionalih mesija. Takođe, zaokružili su i dijelove zemlje u kojima će oni zaokruženi vladati u vlastitu korist a na štetu onih koji su ih zaokružili. Na kraju, zaokružena je slika jada, bijede, beznađa i svekolike gluposti čije postojanje, na svakim kao i na ovim izborima, uvijek i nanovo potvrđuju građani BiH ... jer zaokružuju zaokruženo!“.

Povezani sadržaji

  • Izbori 2018 - razlog za pohvale ili za strah?

    Analiza

    Prije tri godine, svi nivoi vlasti u BiH su potpisali i čuvenu “Reformsku agendu”, kojom od tada mašu pred svojim biračkim tijelom, uvjeravajući ga da je svaki novi procenat “ispunjenosti agende” korak ka uspostavljanju funkcionalne ekonomije, vladavine prava i efikasnog sistema socijalne zaštite. Kao dokaz uspješnih reformi navodi se smanjen broj nezaposlenih, rast penzija, povećan izvoz i rast BDP-a, te nešto bolji rezultati u oblasti industrijske proizvodnje. No, za razliku od domaćih političara/ki, komparativne procjene stanja u BiH nisu registrovale nikakav napredak. Naprotiv.

    Autor/ka Tijana Cvjetićanin
  • Pobjeda izbornog poraza

    Analiza

    Ukratko, na izborima je pobijedio politički status quo, odnosno snage čiji je direktni interes da se ništa ne mijenja. Napredak znači poštivanje zakona, sistem i red, a to je za njih direktna opasnost.

    Autor/ka Zlatko Dizdarević
  • Bosna i Hercegovina uoči izbora: Mržnja i ratno huškaštvo umjesto političkih vizija

    Analiza

    Sljedećeg vikenda su izbori u Bosni i Hercegovini: nacionalisti prije izlaska na glasanje radikalnim tonovima atmosferu dovode do usijanja. Otvoreno se prijeti otcjepljenjem. RS želi Veliku Srbiju, Hrvati forsiraju poseban vlastiti entitet – oživljavaju ratni ciljevi iz 90-ih. U izrazito huškačkoj atmosferi se prijeti ili se čak i ubijaju kritičke ili alternativne snage.  

    Autor/ka Marion Kraske