Izuzeće bez presedana

Izuzeće bez presedana

Creator: hbs Sarajevo. Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Trojica sudija žalbenog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), od njih ukupno pet uključenih u predmet bivšeg generala Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, izuzeta su (ne diskvalifikovana što je termin iz engl. jezika kome ovdje nema mjesta!) zbog postojanja sumnje u njihovu pristrasnost. Odluku je objavio sudija Jean-Claude Antonetti usvojivši zahtjev Mladićeve odbrane koji je, u prvostepenom postupku, osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Odbrana je navela kako učešće sudija u postupcima u ranijim predmetima koji su u vezi s postupkom u predmetu protiv Ratka Mladića znači da je evidentirano odn. da postoji sumnja da ovo troje sudija neće biti nepristrasno. Osuđeni Ratko Mladić u prvostepenom je postupku oglašen krivim što je, kao učesnik različitih udruženih zločinačkih poduhvata (UZP) protiv nesrpskog stanovništva, naredio zločine ili nije poduzeo sve što je u njegovoj moći da se izvršioci zločina nakon izvršenja zločina djela kazne. Oglašen je krivim za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata širom teritorije Bosne i Hercegovine (BiH), terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperskim dejstvima kao i za uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Mladić je oslobođen optužbe za genocid u šest bosanskohercegovačkih opština. Žalbe na presudu podnijeli su i odbrana i tužilaštvo.

 

Šta se, ustvari, desilo? 

Sudija Jean-Claude Antonetti prihvatio je zahtjev Mladićeve odbrane da se iz drugostepenog postupka isključe sudije Theodor Meron te Carmel Agius i Daqun Liu. Kako je obrazložio Antonetti, sudije Meron, Agius i Liu “djeluju pristrasno”, obzirom da su u ranijim predmetima u Den Haagu donosili zaključke koji se odnose na Mladića. Predsjednik Rezidualnog mehanizma (International Residual Mechanism for Criminal Tribunals – IRMCT) je imenovao sudiju Josepha Chionda Masanchea da donese odluku po žalbi tužilaca. Iz postupka odlučivanja se, vlastitom odlukom, sudija Meron izuzeo iz procesa odlučivanja o žalbi tužiteljstva o ovom izuzeću, budući je on jedan od sudija o čijem je izuzeću trebalo dolučiti. Obrazložio je to riječima: „Obzirom da bi moje učešće u postupku odlučivanja moglo dovesti do percepcije da se radi o sukobu interesa, ja ću se povući iz ovog procesa”.

Sudija Agius predsedavao je vijećem MKSJ koje je izreklo osuđujuću presudu grupi oficira VRS predvođenoj Vujadinom Popovićem i Ljubišom Bearom, osuđenim za genocid u Srebrenici na doživotni zatvor. Nadalje, sudija Meron je bio predsjednik žalbenog vijeća MKSJ koje je potvrdilo prvostepenu presudu i kaznu doživotnog zatvora generalu Zdravku Tolimiru zbog genocida u Srebrenici, a takođe je bio predsjednik žalbenog vijeća koje je generala VRS Radislava Krstića osudilo na 35 godina zatvora zbog pomaganja i genocida u Srebrenici. Sudija Daqun bio je predsedavajući vijeća u procesu protiv oficira VRS Vidoja Blagojevića, koji je zbog zločina u Srebrenici bio osuđen na 15 godina zatvora.

Nakon ove faktičke i pravne situacije, Tužilaštvo MKSJ zatražilo je od Mehanizma da osnuje Vijeće sastavljeno od trojice sudija, čiji bi zadatak bio da utvrdi posljedice odluke sudije Jean Claudea Antonettija da iz žalbenog postupka Ratku Mladiću izuzme trojicu sudija. Tužiteljica Katrina Gustafson je navela da je potrebno formirati novo vijeće suda obzirom da odluka sudije Antonettija predstavlja „promjenu dosadašnje sudske prakse u postupcima pred međunarodnim krivičnim sudovima”. Za nove sudije drugostepenog vijeća koje će razmatrati žalbu koju je izjavila Mladićeva odbrana postavljene su sudije Mparany Mamy Richard Rajohnson, Prisca Matimba Nyambe i Geberdao Gustave Kam, Seymour Panton i Elizabeth Ibanda Nahamya.

 

Političko-pravne posljedice odluke o izuzeću

Pomenuta odluka o izuzeću trojice sudija - Theodora Merona, Carmela Agiusa i Liua Daquna – savim će sigurno prouzrokovati odgodu drugostepenog (žalbenog) postupka. Odluku su, kao takvu, kritikovali predstavnici udruženja žrtava iz Bosne i Hercegovine, a s njom su izrazili solidarnost Mladićevi branioci. Sva trojica sudija su dugo na toj funkciji u MKSJ – sudija Meron je bio dugogodišnji predsednik Tribunala, a sada je predsednik Rezidualnog mehanizma, pravnog nasljednika tog suda.

Odluka sudije Antonettija faktički znači da MKSJ smatra da trojica sudija u pitanju nisu nepristrasni, budući su učestvovali u vijećima koja su provele postupke i izrekle presude oficirima VRS koji su bili podređeni Mladiću za zločine u Srebrenici. Odbrana smatra da su ove sudije „unaprijed utvrdile“ krivicu generala Mladića za genocid u Srebrenici.

U komparativnoj praksi, kao i u postupku pred međunarodnim krivičnim sudovima, sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je oštećen krivičnim djelom, ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branitelj, tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do određenog stepena, a po tazbini do određenog stepena, ako je s osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniteljem, tužiteljem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika, ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak, ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom. To bi bili uslovi koji ako se streknu, predstavljaju obavezne razloge za izuzeće. Ako postoji neka od ovih okolnosti, sudija je dužan bez odlaganja prekinuti rad na predmetu i tražiti odluku o svom statusu. S druge strane, ako postoje (neke druge) okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost sudije, njegovo izuzeće  se može odrediti po zahtjevu stranke ili branica u kom slučaju može tražiti izuzeće poimenično određenog sudije u određenom predmetu. Radi se o tzv. fakultativnom izuzeću. Fakultativno izuzeće pokriva čitav niz situacija u kojima se može naći sudija, kao što su npr. zajednički imovinski interesi - neposredno ili preko bliskih srodnika, veliko prijateljstvo, podnošenje krivične prijave, učestvovanje u davanju odobrenja, postojanje nekog ličnog interesa u postupku, davanje savjeta ili manifestovanje mišljenja o konkretnoj stvari izvan vršenja sudske funkcije, srodstvo u daljem stepenu od onog koje je navedeno.

U predmetu o kojem je riječ, donesena je odluka o izuzeću sudija na zahtjev odbrane, jer je, kako se navodi, postojala razumna sumnja u nepristrasnost sudija, što je obrazloženo time da su sudije ranije učestovale u postupcima koji imaju veze sa postupkom koji se vodi protiv generala Mladića. Čini se da je odluka vrlo široko uzela standard postojanja drugih okolnosti koje mogu dovesti u pitanje nepristrasnost sudija. Na ovaj način, odbrana je postigla dva cilja koji joj odgovaraju: produženje postupka (čiji je ishod, moguće je, neizvjestan zbog zdravstvenog stanja osuđenog) te izmjenu sastava vijeća koje je bilo, prema mišljenju odbrane, pristrasno.

Inače se zahtjevu za fakultativno izuzeće u nacionalnim suđenjima rijetko udovoljava, jer je jako teško uvjeriti sud da postoje druge okolnosti koje dovode u pitanje nepristrasnost sudije. Naravno, ako je u pitanju obavezno izuzeće, onda je sigurno da će sudija biti izuzet, jer, ako postoje razlozi za njegovo izuzeće navedeni kao razlozi obaveznog izuzeća, sudija, sasvim je jasno nema pravno-etički mandat da nastavi rad u postupku.

Kao što se na prvi pogled vidi, prilikom izuzimanja sudija iz drugostepenog postupka, niti jedan od osnova/razloga za obavezno ili fakultativno izuzeće nije postojao. Čak ako bi se uzeo standard „manifestovanje mišljenja o konkretnoj stvari izvan vršenja sudske funkcije“ kao osnov za izuzeće, vidi se da izuzete sudije jesu manifestovale mišljenje o činjenicama koje imaju veze i sa postupkom u kojem su izuzeti, ali standar traži da to bude izvan sudske funkcije, a ovdje se, notorno je, radilo o manifestovanju mišljenja prilikom vršenja sudske funkcije.

Posljedice ovakvog postupanja mogle bi se, pojednostavljeno, svesti na slijedeće: pravno, radi se o presedanu, politički, radi se o postupku koji dovodi u pitanje ionako krhko povjerenje u rad MKSJ i Rezidualnog mehanizma, a time i u međunarodnu pravdu.

 

Resume

Da rezimiramo: u konkretnom slučaju, kako su postojali razlozi za sumnju u pristrasnost sudija – što je, ipak, teško dokazati – tako su isto postojali razlozi da oni ostanu članovi žalbenog vijeća, upravo zato što su vrlo dobro upućeni u činjenično stanje predmeta, budući su sudili za zločine koji su bili dio istog ili istovrsnog činjeničnog i pravnog stanja, što je, svakako, potcrtavalo njihovu njihovu činjeničnu i konkretnu pravnu kompetentnost. Vrlo je moguće da če druge sudije, koje su imenovane u zamjenu za trojicu izuzetih, imati teškoće u ispravnom percipiranju stanja stvari u vrijeme i na mjestu izvršenja krivičnih djela, što, onda, može imati posljedice po donošenje pravilne odluke.

Konačno, pored konstatacije da je teško osporiti pravnu utemeljenost i valjanost odluke o izuzeću, tako je se teško oteti utisku da Rezidualni mehanizam nastavlja djelovanje na fonu „političke faze“ MKSJ, u kojoj je ovaj sud učinio, čini se, sve što je u njegovoj moći da relativizira krivicu i ishoduje ponavljanje postupka ili osobađanje lica iz vojnog i političkog miljea Hrvatske i Srbije koji, makar samo po komandnoj odgovornosti, ne bi nikako mogli izbjeći osuđujuće presude. MKSJ je, generalno uzevši, radio u tri faze – od osnivanja do prestanka rada: prva faza bila je faza prilagođavanja (akomodacije) u kojem je sud tražio mjesto pod suncem u čemu je, u početku, imao malo uspjeha – kao da su se svi, i sudije i tužioci a i okrivljeni našli u nekoj čudnoj i neočekivanoj situaciji a da za svoje postupanje nisu imale priručnik. Druga faza bila je ona u kojoj je MKSJ osudio najvažnije političke i vojne figure svih zaraćenih strana u jugoslovenskim ratovima potkraj 20. vijeka. Konačno, posljednja faza bila je ona u kojoj se, uz izuzetak presudi u predmetu Prlić at al., MKSJ pretvorio u svojevrsnu političku insituciju koja je, sasvim je bilo jasno, bila zadužena za pospremanje činjenica pod tepih.

Kraj ovakvog stanja stvari može se konstatovati: Pravda je spora, no je li, kako se tvrdi (i) dostižna?