Bijela traka je traka drugara mog, a ne Srbina

Bijela traka je traka drugara mog, a ne Srbina

članak

Danas je, uspijevamo li skicirati pristup nadasve ozbiljnom zadatku dokumentovanja historije, gotovo trideset godina onome što se ima obilježiti povijesnom sramotom. Sramotom onoga što se nije smjelo, ni moralo, niti moglo dogoditi. A dogodilo se. I iz toga, mučki i predatorski, nastavlja svoj život.

Creator: Inicijativa ''Jer me se tiče''. All rights reserved.

Bijela traka je traka drugara mog, a ne Srbina

I

Danas je, uspijevamo li skicirati pristup nadasve ozbiljnom zadatku dokumentovanja historije, gotovo trideset godina onome što se ima obilježiti povijesnom sramotom. Sramotom onoga što se nije smjelo, ni moralo, niti moglo dogoditi. A dogodilo se. I iz toga, mučki i predatorski, nastavlja svoj život.

Nakon trideset godina mukotrpnog, poražavajućeg i međusobno neprijateljskog položaja naših naroda, preostaje da kritički sagledamo prošlost i odlučimo koja i čija historija nam odgovara. Odnosno koja je jedina i, u isto vrijeme, najplodnija izvedba razumijevanja i tumačenja njenog povijesnog odvijanja.

To jeste i može biti samo jedna historija, te iz nje proistekli daljni pravci objašnjenja. Iz te historije se mora vratiti u trenutak iz kojeg se promatra ona sama, iz kojeg se sagledava, da bi se pomirili i razumjeli horizonti i perspektive svakodnevnog političkog djelovanja (kulturnog, umjetničkog, na radnom mjestu, ili djelovanja - u koliko god situacija). Time se, što se želi sugerirati, naša politička modernost može periodizirati (od kraja Otomanske imperije na ovom području) do potpunog kraha devedesetih – a samim tim, što je bitno, i nastaviti.[1]

Iz razumijevanja naše povijesti, odvajanja interesa gospode i puka, može se otvoriti pravac da bi se otkrivala obuhvatnost zločina i prestupa izvedenog tokom devedestih, a ne (isključivo) putem haških dokumenata i presuda (dva i pol miliona stranica transkripata). Prestup je shvaćen kao povijesna sramota, izdaja, prodaja, banditstvo. Ono što, kroz povijest, nisu uspjele/izvršile strane imperije, održale su, nastavile i, evo – čini se, sprovele domaće elite.

U takvom slučaju i tumačenju bijela traka je - što je tema ovog rada sa inicijativom kriminalizacije obilježavanja Dana bijelih traka - osuđena i više od (habitualnog) očekivanog. Naime, ne samo takvog da su Muslimani/Muslimanke, Hrvati i Hrvatice morali nositi bijelu traku i istaknuti bijele čaršafe na svoje stambene objekte.

II
Nikakav veći ni manji horor nije nositi bijelu traku, i biti pogubljen (u vezi) sa njom ili bez nje.

Najobičniji je trik - hotimično klevetanje i laganje - što se često ponavlja u raspravama, naglasiti da je bijela traka nečuveni horor (i, time, priziv najstrašnijih praksi), koji se nije mogao desiti, niti desio.  A, istovremeno se internacija civila i njihovo pogubljenje, bez previše uzbuđenja, zaboravlja (odnosno odagnava) ili uspostavlja tek kao nevažna i efemerna popratna činjenica rata. Što je očišćen prikaz zla, jer namjerno, intelektualno nisko, logički gradi i uspostavlja ignorantsku strukturu odbacivanja i negiranja, i trik - što u Bijelim trakama nema ništa neobično.

Saglasno tome - izlišno je, i suhoparno je nadmudrivanje (dokazima) - staviti odnos tačnog/netačnog, dešenog/nedešenog u vezi nošenja bijele trake. Jer ono za sobom povlači prebrisavanje i relativiziranje organiziranog ubistva preko tri hiljade civila sa područja opštine Prijedor.

Bijela traka, prema tome, ne čini razliku u hororu, niti ga usložnjava, već ga upotpunjuje. Uspostavlja saglasnost (istoga/jednoga), a nikako dva odvojena horora. Od kojih jedan - prvi - nemoguć, nedokaziv. Sve ono što se da iščitati o zločinu, iščitava se iz internacije, progona i likvidacije, a ne u bijelim trakama. Osporavanjem prvog, gurnuto je u stranu drugo.

Tako da bijela traka nije ikakva uobrazilja (o) dobrohotnosti srpske okupacione vlasti, već prosto iskustvo horora i sastavni element, dio cjelovitije slike (izdajničkog) progona hrvatskog i muslimanskog stanovništva sa opštine Prijedor i njihove (izdajničke) likvidacije. Time je, u konačnici, nevažno iskustvo biti interniran i/ili pogubljen noseći ili ne noseći bijelu traku.

Dakle, radije govorimo o očitovanju nužnosti, a ne drugačije, da se Bijela traka morala desiti kao najobičniji instrument (katalizator) da bi se zadovoljio i odvio zločin u Prijedoru – prospekt Srpske republike.

Zadatak nije bio nametnuti nošenje bijele trake, nego se „riješiti“ muslimanskog i hrvatskog stanovništva. Jer bijela traka bez progona/likvidacije ne igra ikakvu ulogu. Nebitno je, dakle, sa tog stanovišta, insistirati na dokazima nošenja bijele trake, jer ne umanjuje očitost zla, to jeste vezu obilježavanja (proskribicije koja je već određena) i progona/likvidacije. Bijela traka nije nikakvo „čudovište“ spram zločina koji su se sproveli u Prijedoru. Treba zadržati posve proste i jednostavne okvire tumačenja.

Sve u svemu, internacija/likvidacije, izdaja i njen sadržaj su se desili. Na smrt, traumu i teret mnogih.

III
Bijela traka ne čini razliku u hororu. Poenta užasa se nalazi u tome.

Cilj je prizvati se, stići do Aha momenta. –  Odbaciti ovo kao novum i razumjeti kao konfrontaciju istog. Drugi je izložiti svu sliku nasilja, porijeklo, obim, motive, (historijski) usporediti socijalne težnje naroda i interesa elita. Treći je stići do govora o svemu ovome.

Prema navedenom, ovo su proste činjenice zločina, i nadasve proste činjenice narušavanja i izdaje Bratstva i jedinstva. Činjenice antiemancipatorskog, antikomunističkog, antirevolucionarnog, antinarodnog preokreta. Krvave činjenice ratne ekonomije. Uspostavljanja progresivne tranzicije, sa ratom kao sramnim i veleizdajničkim mehanizmom, ka podvajanju naroda i razvlaštenju radničke klase, koja se dovršava u perifernom ekonomskom statusu novonastalih zemalja sa banditskom kompradorskom elitom.

Mimo jurističkog polja, zajednica je, pri narodnoj podijeljenosti, očuvana na osnovu (insistiranja na njenom održanju) minimalnog moralnog rezona, iskustva horora, kolektiviziranja (iskustva/traume), mogućnosti pamćenja, kritički fundiranog i narodnog nepovjerenja prema vlasti, pravilnog političkog rada. Preko sadržaja i formi socijalnih borbi kroz historiju, težnji seoskih i radnih narodnih masa za samooslobođenjem, emancipacijom, te, neizostavno, slavne i formatirajući utvrđujuće antifašističke narodno-oslobodilačke borbe, njenih praktično-političkih doprinosa na otklanjanju neprijateljskog držanja naroda. Odvija se preko neizbrisivog sjećanja na nju, njenog usvajanja, uvažavanja i priznavanja, te, koliko je to moguće, polaganja na/u savremene uslove (naspram revizionističkih sila). Sačuvana i održana radom na svemu ovome. Time, razumije se, svaki govor koji (kao ekonomski, politički, kulturni eksponent) prihvata i reprodukuje realno stanje narušava i prijeti zajednici.

Ne restauracija in integrum, već obnova razumijevanja i pamćenja, povijesno - bez ometenosti događajima devedesetih, ali opet sa nužnom i neizbježnom usidrenošću u tim godinama, da se koheretno i višedimenzionalno odgovori na njih. Ne restauracija. Već, reflektovanim iskustvom rata, zločinima neprekinuta, revolucionarna i socijalna optika naših naroda za samooslobođenjem, emancipacijom, bratstvom i sestrinstvom, u odnosu na one koji nad mrtvim tijelima svoju budućnost grade.[2]

Ne samo da polemika to jest afirmacija haškog tribunala (bitna os artikulacije, razmjera i utvrđenost zločinâ prema međunarodnom pravu) i negacija (negiranje presuda i rezultata tribunala u Hagu) ne pomaže dovoljno u suočavanju sa prošlošću, već nerijetko orijentire spušta na „ovdje“ i „sada“ bez prošlosti. Savremenost se razumijeva u terminima „prije i poslije rata“, kao početak, a ne kao proizvod suprostavljenih sila, naime, ne kao proizvod društvenih sukoba i borbi kroz historiju. Putem političkog rada, analize i dokumentovanja socijalnih prilika, socijalne povijesti, dostupni su drugačiji i dostatni analitički alati za prikaze naše svakidašnjice i naše prošlosti, za razumijevanje našeg položaja u historiji, i preglednost razdvajanja interesa vladanih i vladajućih.

IV
Pravda, pravo, povijesna perspektiva nije vezana isključivo uz odnose Haškog tribunala i tu dobro dokumentovanih činjenica zločina, već naše razumijevanje praktično i politički ima da te činjenice stavi u širi diskurs, to jeste u drugi sud i da svoju provedbu razumijevanja nastaviti odnosno utvrdi (i) tim putem. Protiv uporedne normalizacije zločina i protiv mehanizama historijskog revizionizma, ideologijske prerade historije u svrhu društvenog zaborava, legitimizacije i apologizacije novih perifernih kapitalističkih država. Orijentir se ne smije zadovoljavati jedino Hagom (kao pravno insitucionalizovanom i kodifikovanom međunarodnom pravdom), već polemički i čvrsto mora ustrajavati tako da sramotu razumijeva i tumači ničim opravdanom izdajom to jest zločinom izdaje i stečenom moći preko masovnih grobnica. To svakako uključuje i utiče na našu brigu da se nosimo s time.

Na mjesto pravilne historijske interpretacije uslova naše sadašnjice ili svakidašnjice, same stvarnosti, dolazi izgubljenost (novum), nepovijesno i/ili ahistorijsko internaliziranje objektivnih činjenica interpretiranih i pisanih vladajućom rukom (u svrhu legitimizacije novih poredaka) ili ekspozitura. Dolazi zanemarivanje činjenica društvenih kretanja i socijalnih borbi kroz povijest ovih naroda.

Bezobzirno se utvrđuje društveni zaborav kroz simboličko nasilje, nove društvene institucije i (kapitalističku robnu) potrošnju. Nadasve, neželjeno iskustvo rata i poraća, iskazuje ličnu i kolektivnu nevjericu proskribiranih, očitost prestupa, diskrepanciju između povijesnih borbi i težnji radnih i seoskih narodnih masa, i stare i nove buržoazije (kapitalističke klase). Iskazuje izdajničko-homogenizirajući postupak koji izjednačava i briše jaz između različitih i suprotnih interesa, koji nekažnjeno podriva i konfrontira narode u krvi, suprotno interesima gurnutih u bratoubilački rat.

Dokumentarno-historijski, otuda, na stvaranje novih država ima smisla gledati kao na gorki neuspjeh. One nisu obezbijedile ništa više, od onoga što se imalo u bivšoj zajednici – već manje, pogotovo na osnovu povijesti odnosa naših naroda. Dakle, preko zaborava društvene prošlosti, države nastale na programskom rušenju Bratstva i jedinstva, historijski su i iskustveno u suprotnosti sa povijesnim, što znači, savremenim težnjama i interesima naroda koji tu žive. Protivne su, moglo bi se reći, i njihovim najintimnijim interesima. A, provedeno nasilje je hegemonski, kao najgore mračnjaštvo, okupiralo to mjesto socijalnih težnji naroda kao svoj cilj, i upravo, time izigralo na najgori i najsvirepiji način stvarnu povijest tih istih naših naroda i njegovih stremljenja. Neporecivo ih je zavadilo u krvi. Takve države su falsifikacija socijalne povijesti i socijalnih interesa naroda u čije ime nastupaju. One su prodaja naših interesa budzašto, za privilegirani, izvršilački i posrednički položaj elita u globalnoj akumulaciji, kretanju i razdiobi kapitala, ljudi, perspektiva i budućnosti na ovom prostoru.

Tako da povijesni sud ne može biti blag prema prestupnicima i izdajnicima kao što je to (bio) Haški sud (ili, stvarni empirijski Narodni sud ne bi bio blag). On na osnovu vlastitih mjerila dokumentuje i sudi. Za ono čemu sam Haški tribunal nije dostatan. Vratio bi historiju u svoje mjesto i dalje, za borbu, društveni život i budućnost bitno, trasirao put razumijevanja njenog daljnjeg odvijanja ili razvoja. Odistinski bi otvorio prostor zadovoljenja pravde i katarze. Historiju bi doveo u red, i otvorio horizonte.

V
No, može li se, prema želji i traženju ovdašnje ključne političke partije sveopšte sive svakodnevnice, kriminalizirati komemoracija 31. maja u Prijedoru? Može i ne može.

Može, zato što svi izabrani organi i administracija koriste legalna sredstva i druge mehanizme za učvrščenje lažnih činjenica u lažnu zvaničnu historiju, zastrašivanje, isključivanje i potiranje prošlosti. Organi vlasti, vlast sama, golema opslužujuća administracija (uhljebljenje – kruh bez pravde) te novi posjednici, finansijska i druga ekonomska i povlaštena elita, u službi narodu i radnih ljudi suprotnih i stranih interesa, prema vlastitom historijskom trenutku (vlastitim legitimacijskim potrebama) želi otkloniti teret prošlosti i ispisati novu u kome će sve elite, jednoobrazno, ispisati i devedeste. Kao povijest, nama tuđeg, nacionalnog neprijateljstva i time je falsifikovati i ujedno sebe opravdati. Ta falsifikacija je gubljenje stvarne historije, stvarnog dokumentarnog i (historijskog) analitičkog pristupa, gubljenje znanja i govora.

Ne može. Jer, treba i mora da se govori o zločinu i traumi. Trauma se obznjajuje govorom, kolektivnim govorom i govorom u kolektivu. Govor (sa brigom) treba da stvori zajednicu govora, a to nikako nije niti može i ima da bude govor od strane novonastalih država i interesa njihove upravljačke klase (onih koji su zaposjeli državu/e) i njenih direktnih korisnika/benefitora. Onih koji teže i rade na nacionalnom pomirenju kolaboracionističkih i antifašističkih snaga, odnosno historijskog fašizma s novim nacionalnim državama. Riječ je o kreiranju nove historije, hegemonskim prebrisavanjem nepomirljive razlike, čime se za stvarnost utvrđuje i baštini benigna geneza sa fašizmom, a ne antifašizmom.

Niko ne može biti implementiran u novonastalo stanje a da ne kompromitira svoje moralno biće, kognitivni i politički kompas. Činjenica nije zadesna, pokušava se revitalizirati svjedok, oživjeti trauma – da je ne bi zaboravili. I očitovati traumu je pravda, zadovoljenje. Ona pri govoru, dijeljenju postaje istinosna. To nije resentiman!, već spremnost da se preko zajednice govora uđe u zajednicu znanja i opet preko toga prodre u izgubljeno, prodano, u zločin, naroduoprečno, u sam prevratnički i izdajnički čin – i da se (metodski) sa svim tim, opet vrati natrag u zajednicu.

Taj čin „kriminalizacije“ odvijanja Dana bijelih traka, stvarno ne košta ništa više od postojećeg siledžijstva, nepravde, negiranja i relativiziranja traume, iskrivljivanja činjenica, i društvenog zaborava što interesne pozicije na vlasti provode. Već taj čin kriminalizacije širi, ubrzava i osnažuje linije demarkacije, iscrtava razgraničenja i fronte. Time je „kriminalizacija“ za inicijatora, u najmanju ruku, mač sa dvije oštrice, a za organizatora samo još jedan u nizu dokaza početne namjere počinioca zločina i opravdanosti borbe protiv zaborava.

Jednostavna i stvarna poenta je da će se, inicijativom kriminalizacije i kriminalizacijom, dobiti polemički odgovor od zajednice, a ne kakav umiljat. Prema tome, pustite da se radi na osvježavanju pamćenja na Bijele trake, i buđenju stalno istog iskustva i traume. Da se ne zaboravi – a to je najveća kletva, a ne mora biti – i nadasve, dobro historijski utvrdi i povijesno protumači. A da se ne zaboravi, uopšte nije stvar bijele trake.

Uglavnom, jedan stepen demarkacije (što se u zajednici utvrđuje i propituje a ne drugdje) jeste da se gradnja zajednice ne može odvijati sa onima koji su na mjesto jedinstva naših naroda, njihove zajedničke i teške prošlosti, utvrdili krvoločnost, i po prvi puta, krvave ponore među njima. Tako, da se, u toj sramoti, u tom bratstvu i njegovoj izdaji, krivica oštri, razumije i određuje, a ne samo kroz Haški sud.

Hag, dakle, ovdje doprinosi istraživačkom građom, rezultatima, tumačenjima, presudama, dokumentima... skupom bitnih i metodski obrađenih podataka. Svime onim što on jeste, ali ipak nedovoljno.

Ne može se ostati samo na faktografiji, već se činjenice moraju (ispravno) interpretirati, mora ih se dovesti u (povijesni) red sa sadašnjicom. Izdaja i Dejton onda imaju svoje historijsko mjesto sramote, zločina, saučesništva i t.d.

VI

Usponom sila kolaboracije i historijskog revizionizma, naši odnosi se moraju, u vidu kohezivnog čina, preispitati i rasvijetliti na osnovu Bratstva i jedinstva i pomoću gore navedenih razlika interesa. Svakako bez medija države, interesa i legitimacijskih potreba izdajničkih kompradorskih elita. Razumjeti ono što nam je kao narodima (izdajnički) palo na teret. Ostavljeno u amanet.

Ukratko, rat je strašan, a ne samo bijele trake. Kad je prva vojnička čizma stupila na sopstveno tlo da ubija i pljačka, ono daleko je već preguralo svoj put. Rat je, u vidu nacionalnog buđenja, među ljude unešen kao, trojanski konj tranzicije. Borba za nove nacionalne države restaurirala je kapitalizam na periferiji, i otpočela procese rehabilitizacije fašizma. Otpočela reviziju prošlosti i ispisivanje nove. Nama strane i protivne, izdajničke.

Ko ne može da govori o Kozarcu, neka šuti o Kozari.
Ko neće da priča o zločinu u Prijedoru, nek šuti i o Bijelim trakama.

 

[1] Ne treba ustuknuti od periodizacije, analize socijalnih prilika i socijalnih naboja, od kraja Otomanske imperije na ovom području do društvenih odvijanja nakon devedesetih, nasuprot legitimisanja novih početaka, a za svrhu naučnog doprinosa zajednici. Vodeća nit je da sve do pojave socijalizma na ovom području nalazimo imperije i kraljevinu koja ne rješava već i dalje generira sukobe i socijalne razlike nastale i razvijene (u) prijašnjim režimima. Odgovor traži prohodnost po pitanju kako dostatno i uvjerljivo nas uvesti u ovo danas.

[2] Revolucionarna optika kao emancipatorska praksa i momenat, kao znanje, a ne (re)sentiment o/za prošlim vremenima (bez sentimentalnog žala, prosto vrijeme)

Povezani sadržaji

  • Koga se smijemo sjećati?

    Koga se smijemo sjećati u Prijedoru, u Republici Srpskoj, i konačno u Bosni i Hercegovini? Ko su ravnopravni građani i građanke? Ko su ‘’drugi/druge’’ i zašto su ‘’drugi/druge’’? Da li je zločin zločin, bez obzira na to ko je žrtva a ko počinitelj?
     

    Autor/ka Nikola Kuridža