Poslije sezone samita Balkan sve dalje od EU

Poslije sezone samita Balkan sve dalje od EU

Analiza

Mada evropski i američki zvaničnici sve više brinu zbog prisustva Rusije, Turske, Kine, Zalivskih zemalja i Irana na Balkanu, upravo njihove vlastite aktivnosti guraju ovaj rejon sve dalje od Evro-Atlantskih integracija, sve više ka "stranim uticajima" i sve dubljoj krizi.

Chess – Creator: Eigenberg Fotografie. Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Poslije sezone samita Balkan sve dalje od EU

Paralelno sa sezonom godišnjih odmora, u Evropu i na Balkan je došla i sezona velikih konferencija, koji su trebali predstavljati prekretnicu u već jako usporenom, a negdje i blokiranom procesu Euro-Atlantskih integracija šest zemalja zapadnog Balkana.

Nakon samita predstavnika Evropske Unije (EU) i Zapadnog Balkana u Sofiji sredinom maja, potom samita EU u Briselu krajem juna i konačno samita Zapadnog Balkana koji se održava u Londonu početkom jula, perspektiva članstva Balkana u EU izgleda sve dalja i nejasnija. Na žalost, čini se da EU i dalje nikako ne propušta šansu da propusti šansu, barem kada je Balkan u pitanju. Ove konferencije, od Sofije do Londona, su donijele pregršt ušminkanih izjava koje su potvrđivale deklarativno opredjeljenje EU da ubrza proces integracije zapadnog Balkana. Suštinske poruke su pak išle u suprotnom pravcu jasno ukazujući da je Evropa sada još i više fokusirana na svoje unutrašnje probleme; prije svega na migrantsku krizu i proces istupanja Velike Britanije iz EU-a (BREXIT), i da se o članstvu balkanskih zemalja još dugo neće moći ozbiljno razgovarati - ako i ikada.

U isto vrijeme evropski i američki zvaničnici iskazuju sve više zabrinutosti zbog sve većeg uticaja Rusije, Turske, Kine, Zalivskih zemalja i Irana na Balkanu, ali čini se da oni i dalje na razumiju da su te uticaje omogućili upravo oni. Sve nejasnija evropska perspektiva Balkana, sve dublja kriza unutar i između ključnih zapadnih aktera kao i postepeno urušavanje osnovnih principa neo-liberalne demokratije, gura balkanske zemlje sve više u ruke raznih drugih regionalnih i globalnih uticaja, i u sve dublju krizu. Najbolji, ako ne i jedini način smanjivanja stranih "malignih" uticaja je aktuelizacija i konkretizacija evropskog proširenja, ali to jelo izgleda još dugo neće biti na jelovniku.

Velika očekivanja i još veća razočarenja

Samit lidera EU-a i Zapadnog Balkana 17. maja u glavnom gradu Bugarske, Sofiji, je mjesecima najavljivan kao "novi početak" za integraciju Balkana, pandan Solunskog Samita iz 2003., koji je zvanično trasirao put balkanskih zemalja ka članstvu u EU. Međutim, umjesto novog početka došao je još jedan hladan tuš kako za lidere tako i građane Balkana. Evropske integracije, koje su trebale biti centralni dio ovog sastanka, suštinski uopšte nisu bile na repertoaru. S druge strane, francuski predsjednik Emanuel Makron i drugi evropski zvaničnici jasno su poručili da EU mora najprije sama da riješi svoje probleme i izvrši unutrašnje reforme prije no što ozbiljno razmotri dalji prijem novih članica.

Najveće razočarenje su doživjeli predstavnici Makedonije i Albanije, koji su nakon teških unutrašnjih pregovora o novom imenu - u slučaju Makedonije - i početka reforme pravosuđa - u slučaju Albanije - očekivali da će biti odgovarajuće nagrađeni i ohrabreni, tako što bi evropski lideri prihvatili prijedlog Evropske komisije o početku pregovora sa ove dvije zemlje. Ovakav evropski stav je posebno opasan u slučaju Makedonije, koja je tek krenula izlaziti iz duboke i dugotrajne krize i kojoj treba konkretna pomoć i ohrabrenje da rješi svoj politički sukob sa Grčkom oko imena Makedonije. U suprotnom, Makedonija bi lako mogla da sklizne u novu krizu koja, kao u slučaju BiH i Kosova, ima potencijal da destabilizira čitav Balkan. No ta konkretna podrška se nije desila u Sofiji, a umjesto konkretnih odluka i mjera evropski i balkanski lideri su usvojili zajedničku deklaracija od čak 17 tačaka, u kojoj su svi učesnici ponovili svoju opredijeljenost ka evroprskim integracijama Balkana. No svima je bilo jasno da je ta perspektiva još dalja i još neizvjesnija nego što je bila prije samita.

Evropska perspektiva Balkana

Nakon Sofije, briselski "Politiko" je napisao da su na ovom samitu "dvoje partnera (Evropa i Balkan) proglasili da još uvijek žele biti zaručeni, iako se jedan od njih trenutno pravi teže dostupnim."

"U Sofiji, Evropska Unija je zatvorila vrata proširenju, ali je ostavila novac i instrukcije," napisao je nakon konferencije bugarski portal euinside.eu.

Evropska perspekriva Balkana je ubrzo još više dovedena u pitanje nakon Samita EU-a u Briselu, krajem juna.

Ovaj sastanak, koji je trebao da otvori mnoga teška pitanja - od BREXITA i upornog izbjegavanja Velike Britanije da objavi detalje plana svog povlačenja iz EUa, pa do sankcija Rusiji i rastućeg globalog trgovinskog rata - je na kraju bio kidnapovan od strane nove velike krize unutar EUa izazvane pitanjem migranata. Nakon što je konferencija bila na rubu raspada jer je Italija zahtjevala rješenje za krizu sa migrantima, rješenje je nađeno nakon maratonskog sastanka u ranim jutarnjim satima. No dogovor o "kontrolnim centrima" za migrante koji će biti uspostavljeni na "volonterskoj" osnovi i u onim zemljama koje to prihvate, je ostao u velikoj mjeri nedorečen.
Prema mišljenjima stručnjaka ovim dogovorom EU i dalje pokušava da problem sa migrantima zadrži van svojih granica, što će reći u sjevernoj Africi, Turskoj i Balkanu.

Nakon Brisela

Mada će ovim regionima i zemljama dobro doći novac evropskih poreznih obveznika, ovo rješenje će i Evropi, i Balkanu i Bliskom Istoku donijeti nove tenzije jer umjesto rješavanja uzroka problema destabilizacije Afrike i Azije - u kojima je kumovao i sam NATO - samo pokušava da prikrije njegove posljedice. Ovakav pristup dugoročno nikad, nigdje i nikome nije dao dobre rezultate.

Nakon Brisela, ništa bolje se ne očekuje od Samita zemalja Zapadnog Balkana koji se početkom jula održava u Londonu, koji se fokusira na pitanja ekonomije, povezanosti i digitalizacije, koji imaju smisla samo u kontekstu procesa proširenja.
Bez tog ključnog sastojka londonski samit, kao i prije toga sofijski i briselski, će biti brzo zaboravljen.

Strani "maligni" uticaji

I dok balkanski lideri ne skrivaju razočarenje Evropom, evropski i američki zvaničnici sve više izražavaju zabrinutost zbog jačanja uticaja Rusije, Turske, Kine, Zalivskih zemalja i Irana na Balkanu. Samo rijetki Zapadni zvaničnici i stručnjaci su spremni prihvatiti činjenicu da su ovi "strani" uticaji nastali, i da dalje jačaju, prije svega zahvaljujući političkom vakuumu koji je nastao slabljenjem evropskih i američkih uticaja na Balkanu u proteklih desetak godina.
Povrh toga, Balkan je svakodnevno svjedok sve veće krize zapadnih sila, kao i sve gorim populističkim, nacionalističkim i konzervativnim politikama američkih i evropskih lidera, od američkog predsjednika Donalda Trumpa do mađarskog predsjednika Viktora Orbana, koji obesmišljavaju i poništavaju svaki smisao zahtjeva EU i NATO-a za reformama balkanskih zemalja. Tako se čini da je umjesto demokratizacije Balkana, 21. vijek donio balkanizaciju ostatka svijeta.

Rusija, Turska, Kina

Rusija, Turska, Kina i druge "strane" zemlje su proteklih godina koristile tu situaciju te su na Balkanu dosta lako uspijevale da ostvare maksimum svojih uticaja sa minimum uloženih sredstava, prije svega zahvaljujući istorijskim vezama koje Rusija ima sa Srbima, a Turska, Zalivske Zemlje i Iran sa Bošnjacima i ostalim muslimanima na Balkanu.

Tu se sve više pojavljuje i "maligni" uticaj Hrvatske, koja nastavlja da gotovo bezrezervno podržava vladajuće hrvatske političare u BiH, mada su njihove radikalne politike - u kombinaciji sa sličnim radikalnim politikama bošnjačkih i srpskih lidera - doprinijele potpunoj političkoj blokadi u BiH. One su također dovele do do sada najveće podjele Hrvata u BiH, kao i do političkih sukoba političkih predtavnika bosanskih Hrvata sa najvišim zapadnim liderima. Svi ovi "strani" uticaji su više no očigledno fokusirani na vlastite interese ovih zemalja i njihovih lidera, ali je i tu sve manje razlike u pristupima zapadnih i istočnih sila, koji su ponovo od Balkana napravili arenu za svoje lične i političke sukobe - što se u istoriji pokazalo kao vrlo opasna igra.

U situaciji gdje Zapadni političari i dalje kritikuju razne "strane" lidere zato što su na Balkanu našli interes koji oni tu još uvijek ne vide, te ništa konkretno ne rade da tu situaciju promjene, u narednim godinama se može očekivati da će ti strani uticaji na Balkanu i dalje nastaviti rasti.

Rusija, koja već kontroliše dobar dio energetskog tržišta na Balkanu - uključujući snabdijevanje većeg dijela rejona prirodnim plinom, te kontrolu naftnog tržišta u Srbiji i BiH entitetu Republici Srpskoj - će u narednim mjesecima vjerovatno preuzeti kontrolu nad hrvatskim Agrokorom, najvećim lancem prodavnica u rejonu i vlasnikom mnogobrojnih tvornica prehrambene industrije, što će dodatno osnažiti rusko ekonomsko prisustvo u rejonu.

Erdoganova politika na Balkanu

Povrh toga, Rusija na Balkanu ima jak politički uticaj kroz svoje veze sa srpskim liderima, prije svega sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom i predsjednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem.
Nastavak krize EU pregovora između Beograda i Prištine oko statusa Kosova, će sve više gurati Srbiju i Vučića prema Moskvi a sve dalje od Brisela. Sa druge strane može se očekivati i dalje jačanje turskog uticaja na Balkanu, posebice nakon lagodne pobjede Recepa Tayyipa Erdogana na vanrednim izborima 24. juna i njegovog preuzimanja novog bitno ojačanog predsjedničkog mandata. Balkan, a posebice veze sa Bošnjacima u ovom rejonu, je jedan od ključnih elemenata Erdoganove politike koja ide u smjeru kreiranja nove Osmanske Turske kao nove-stare regionalne sile koja će biti dovoljno blizu ali i dovoljno daleko kako od Zapadnog bloka tako i od Rusije.

Što se tiče Kine, Zalivskih Zemalja i Irana, njihov uticaj na Balkanu je i dalje ograničen, prije svega - ali ne i isključivo - na ekonomske projekte. Ali i ti uticaji će nastaviti rasti ukoliko ih ubrzo ne zamijene ozbiljniji i konkretniji evropski projekti.

Imajući u vidu snagu i pokretljivost kineske politike i kapitala, eventualna promjena evropskih politika - ukoliko se ne desi vrlo brzo - može doći prekasno. U tom slučaju, zahvaljujući nedostatku transparetnosti kineskih projekata, dobar dio infrastrukture i energetskog potencijala Balkana mogao dugoročno završiti u kineskim rukama. Ali dalje jačanje uticaja ovih i drugih "stranih sila" neće biti niti jedina niti najgora posljedica daljeg usporavanja - ili potpune blokade - procesa evropskih integracija.

Balkanske nacionalističke i separatističke ideje, koje su ponovo izronile na površinu sa raspadom bivše Jugoslavije, su jedino mogle biti utišane i vremenom mirno transformirane u okviru istih granica - granica EU-a.

Dalje slabljenje ili eventualni nestanak evropske perpsektivne na Balkanu će prije ili kasnije dovesti do novih pokušaja uspostavljanja "Velike Albanije," "Velike Bosne," "Velike Hrvatske," "Velike Srbije," ili čak "Velike tj. Osmanske Turske" kroz nasilne promjene granica, što bi neupitno dovelo do novog nasilja u ovom rejonu.