Kontinuitet pogrešne politike Europske unije u Bosni i Hercegovini

Kontinuitet pogrešne politike Europske unije u Bosni i Hercegovini

Oni od kojih EU očekuje reforme u stvari su anti-reformisti, protagonisti zadržavanja status quo-a. Ako se realno sagleda ekonomsko-politička situacija u kojoj se BiH već godinama nalazi, ne može se identificirati nikakav čin ili aktivnost koji bi mogli biti iščitani kao istinska i iskrena volja i želja bh. političara da BiH krene putem zacrtanih reformi.

Reclaim DemocracyReclaim Democracy – Creator: The Naked Ape. Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Kontinuitet pogrešne politike Europske unije  u Bosni i Hercegovini

Krajem 2014. godine Europska unija (EU) je usvojila novu strategiju za Bosnu i Hercegovinu (BiH), na osnovu inicijative koju je zajednički razvila njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo. Inicijativa je bila usredsređena na važne i nužne strukturalne društveno-ekonomske reforme koje su trebale pomoći BiH u procesima europskih integracija. Inicijativa je, vjeruje se, bila odgovor na nasilne proteste koji su održani februara 2014. i koji su bili reakcija na neodgovorne politike i njihove nedogovorne nositelje. Protesti su, mislilo se, pokazali da je nezadovoljstvo građana zbog pogrešne politike EU koja je deceniju prethodila protestima prešlo kritičnu tačku nakon koje se društvo probudilo. Prvo je počelo u Tuzli da bi se, pobunom u Sarajevu, stvari kretale drugim tokom. Pokazaće se da se nije radilo ni o kakvim protestima koji bi predstavljali stvaran socijalni bunt, ili čak začetak opće socijalne revolucije, nego o prostom lumpenproletarijatskom rušilačkom piru određenog broja lica koja su od ranije bila poznata organima gonjenja. Iako se međunarodni izvori u BiH stalno na ove barbarske aktivnosti oštećivanja javne imovine stalno referiraju kao na „proteste“, postoji velika vjerovatnoća da se radi o režiranoj predstavi u kojoj su se, u glavnoj ulozi, našla lica koja su se, već neko vrijeme, nalazila „s onu stranu zakona“.

Prerušena propala država

Pomenuta inicijativa je, istina samo u deklarativnoj ravni, polučila stanoviti „uspjeh“ dvije godine poslije usvajanja Strategije: bh. vlasti su se usaglasile u vezi sa „Reformskom agendom 2015-2018“ sa EU i međunarodnim finansijskim institucijama o dosta širokom zahvatu društveno-ekonomskih reformi koje su trebale, ako bi bile potpuno implementirane, biti učinkovite i osloboditi BiH glomaznog i neučinkovitog inostranog patronata. Naravno, međunarodna zajednica je i tada pala u zamku vlastite naivnosti (ili nedobronamjernosti ili oboje), povjerovavši, po ko zna koji put, da kao partnere za razgovor ima odgovorne i ćudoredne ljude koji će izvršiti preuzete obaveze. Početni „uspjesi“ u implementaciji koji su bili gotovo nemjerljivi (sa kvalitetom „zamazivanja očiju“ Uniji), kombinovani sa ispunjavanjem nekih formalnih uvjeta koje je postavilo Vijeće za opće poslove EU, ohrabrili su Europsku komisiju da sačini dokument pod nazivom Mišljenje o davanju kandidatskog statusa BiH. U decembru 2016. godine prerušena propala država dobila je „čuveni“ Upitnik. Međunarodni monetarni fond (MMF) je, sa BiH, potpisao aranžman u septembru 2016.  s ciljem da se tim financijskim sredstvima pomogne Reformska agenda. Opet promašaj za promašajem, greška za greškom. „Uspjesi“ su realno, sem neutemeljene samohvale državnih političara, bili kratkotrajni, vrlo ograničenog dosega, suštinski gotovo potpuno beznačajni, pa je u EU zaključeno da će i ta, kao i veliki broj ranijih sličnih inicijativa, doživjeti fijasko.

Otimačina bez sankcija

Tokom 2017. godine, implementacija je bila bezmalo nikakva, dok su prevareni međunarodni činovnici zajedno sa prefriganim bh. političarima, svojim kitnjastim narativima, rukovanjima i vještačkim osmjesima u javnosti održavali privid da je implementacija još aktualna. Po ko zna koji put EU je svjedočila nesposobnosti bh. političara, preciznije jasnom djelovanju upravo protiv implementacije bilo kakvih reformi. „Političke elite“ kako se, krivo, zovu neprocesuirani prisvojitelji javne imovine i resursa, od kojih najelitniji (sic!) posjeduju imovinu vrijednosti koja stotinama hiljada puta pravazilazi realne mogućnosti njihove zarade i njihove realne prihode, opet su, u svoju korist, nasamarile EU. Po ko zna koji put. Bez sanckije. Ikakve. Naprotiv, novi financijski aranžmani mogu se shvatiti kao nagrada za nekooperativnosti i ometanje reformi.

I zaista, oni od kojih EU očekuje reforme u stvari su anti-reformisti, protagonisti zadržavanja status quo-a. Ako se realno sagleda ekonomsko-politička situacija u kojoj se BiH već godinama nalazi, ne može se identificirati nikakav čin ili aktivnost koji bi mogli biti iščitani kao istinska i iskrena volja i želja bh. političara da BiH krene putem zacrtanih reformi. A zašto bi oni bilo šta mijenjali kad je stanje političke hibernacije u kojem se bh. nalazi već dvije decenije, idealno ozračje za njihovo održavanje na vlasti, posredstvom stotinama puta ponovljenih jalovih obećanja datih EU da će provesti reforme i s vremena na vrijeme podizanja među-etničkih tenzija. Zašto bi učinili bilo šta što bi ih odvelo u političku i ekenomsku neizvjestnost kad su danas politički moćnici i ekonomski giganti? Zašto bi mijenjali dobro za loše? Nečasni nositelji političke vlasti su, zaista, upravo oni koji nikada neće provesti reforme, jer bi provođenje tih reformi njih izbacilo iz tračnica kojima se godinama suvereno i znalački kreću, a koje su tračnice dugački put njihovog beskrupuloznog nezakonitog bogaćenja zloupotrebom političkih funkcija - na koje iste pseudo-političke opcije više od dva desetljeća biraju iste ljude. U isto vrijeme EU reafirmira tajnu diplomatiju oličenu u netransparentnim pregovaranjima sa šefovima glavnih političkih stranaka u BiH, učestvujući u istom političkom cirkusu u kojem nastupaju politički dreseri konstitutivnih prostodušnika.

Retrogradne etno-nacionalne ideologije

Kao dio reformskog paketa, BiH je trebala poraditi na afirmaciji principa vladavine prava, koji se, kao jedan od temeljnih, pojavljuje kao lajt motiv višegodišnjih mantri međunarodnih dužnosnika, koje do sada nisu polučile ama baš nikakve rezultate. EU pokušava, zakulisnim pregovorima sa bh. političarima, u Parlament BiH na mala vrata uvesti konsenzus o glavnim reperima političkog plana EU, vjerujući, opet pogrešno, da će neko rješenje, ako ga usvoji državni parlament, biti garant i njegove implementacije. Neće, nikad nije bilo i nikad neće  biti, dok se na kormilu države i entiteta održavaju garniture koje su nositelji retrogradnih etno-nacionalnih ideologija i koje svoj politički položaj i probitke duguju dvjema stvarima: svojoj pokvarenoj mudrosti i narodnoj gluposti. Da ponovimo: ono što bosanski političari obećaju, neće biti ispunjeno. Ono što usvoji parlament, neće biti implementirano. Ono što potpišu bh. političari, za njih ne znači ništa, a njihovo beščašće je izravno proporcionalno naivnosti međunarodnih činovnika koji s njima utvrđuju „put EU integracija BiH“: što su činovnici naivniji, beščašće bh. političara je veće.

Kako nazvati vjerovanje EU da će BiH provesti ustavne reforme, nakon osam godina duge smijurije sa „implementacijom strazburške presude u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH? Kako nazvati  vjerovanje EU da će bh. Političari osigurati provođenje dogovorenog, nakon što su prevareni desetine puta? Kako nazvati vjerovanje EU da će bh. gospodari zarobljenih umova promijeniti Izborni zakon, kada i izmjena Ustava i izmjena ovog zakona znači početak njihovog kraja? Kako nazvati vjerovanje EU da pregovara sa „liderima političkih stranaka“ i političkim „elitama“, kada znamo  da pregovara sa tvrdolinijašima koji decenijama predvode etno-klerikalne političke pokrete koji su, svako za sebe i zajedno, protiv svake reforme, protiv BiH i protiv svega što znači micanje naprijed i napuštanje trenutnog stanja otsustva rata i „tripartitne ravnoteže konstitutivnog straha“. To povjerenje se, diplomatskim vokabularom može nazvati političkom naivnošću, a narodnim jezikom, mirne duše, ludošću.

Hoće li političari preuzeti odgovornost?

Konačno, idući u susret novim izborima, EU pregovarači i dužnosnici se nadaju da će nakon njih „biti bolje“, da će „političari preuzeti odgovornost“, da će narodi glasati „za bolje sutra“, da će se „iskreno i istinski krenuti putem reformi“. Neće. Nikad dok se pregovara sa onima sa kojima se pregovara. Da ne govorimo o tome da se pominju neke nove „ustavne krize“ nakon izbora – sasvim je jasno da se BiH nalazi u ustavnoj krizi od 1996. godine i da nikada nije iz te krize izašla, a neće ni izaći dok god zaduženi za izlazak iz krize budu oni koji su uzročnici  krize. Kako mogu ideologije i „lideri“ koji su rasparčali BiH u ratu, raditi na njenom ujedinjenju u miru? Treba biti zaista politički naivan pa u to povjerovati.

Još jedna inicijativa je propala i bezznačenjskim frazama o reformi i njenom napretku, de facto ismijana - kako ona, tako države i asocijacija država koji su iza nje stajali. Hoće li EU naučiti lekciju? Neće. Zašto? Zato što sve vrijeme pregovara sa onima koji joj ne govore istinu, ne ispunjavaju obećanja, ne implementiraju dogovorene planove i agende i pri tome se jako dobro zabavljaju, vozikaju uokolo u skupim automobilima, lete u inozemstvo glumeći državnike, pri tome akumulirajući  bogatstvo i praveći ridikulom svakog EU dužnosnika koji im povjeruje da će oni, kao, nešto raditi u skladu sa dogovorom. Neće. Nikad.

Izigrana obećanja

Koji je lijek za ovo stanje bezočnih političkih laži i bezbroja izigranih obećanja? Europa ga ne zna ili ga ne želi uključiti u terapiju. A radi se o antibiotiku širokoga spektra koji može uticati na hapšenja, na sudske postupke, na oduzimanja bespravno stečene imovine, na otvaranje novih radnih mjesta uz pomoć tih sredstava, o lijeku koji može dati tračak nade onima koji ostanu u BiH. Ako iko ostane. Uistinu, ne može se biti konzervativac i reformista, nacionalista i kosmopolita, retrogradan i moderan, biti, prosto rečeno, i muško i žensko u isto vrijeme. Kraj ovakvog stanja stvari može se zaključiti da je za politički hermafroditizam jedino pogodno tlo Balkan, posebno BiH. Tražiti od te političke anomalije da se odredi kao jedno ili drugo, velika je zabluda – jer kako god da se odredi, neće reći istinu. Ostaje jedino da to uvidi i Europska unija.

Povezani sadržaji

  • Neuspjeh inicijative EU za Bosnu i Hercegovinu

    Analiza

    Po svemu sudeći će se EU nakon općih izbora u oktobru 2018. godine morati suočiti sa najvećom ustavnom krizom u zemlji od kraja rata i neuspjehom svoje inicijative u BiH.

    Autor/ka Bodo Weber
  • Čekajući izbore: Nada umire posljednja

    Članak

    Postizborna jesen u Bosni i Hercegovini, mogla bi, zbog radikalnog izostanka konsenzualne političke kulture, plašljivog i neefikasnog savjetodavnog intervencionizma međunarodne zajednice, primitivne opijenosti nacionalista etnoteritorijalnim redukcionizmom i (ne)očekivanog izostanka gesti otpora pobunjenog građanstva, kao u pjesmi Gorana Barea i Majki, biti obojena teškim bojama

    Autor/ka Nerzuk Ćurak
  • Put BiH prema EU: Partikularni interesi protiv opšteg napretka

    Analiza

    Ono što se u bh. javnosti najčešće naziva „evropskim putem” Bosne i Hercegovine, odnosno put BiH ka Evropskoj uniji, zvanično je počeo još 2003. godine Solunskom deklaracijom kojom je BiH, kao i druge države Zapadnog Balkana, identifikovana kao potencijalna kandidatkinja za članstvo u EU. 

    Autor/ka Tarik Moćević