Čija sigurnost se štiti ograničavanjem slobode okupljanja?

Čija sigurnost se štiti ograničavanjem slobode okupljanja?

Autorski tekst

Proteklu godinu dana LGBTI i aktivisti_kinje koji podržavaju borbu za prava lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih, transrodnih i interspolnih osoba, u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra, naišli su na niz administrativnih prepreka na lokalnom i kantonalnom nivou u pokušaju organizovanja stajaćih i protesta u pokretu.

Creator: SOC. Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Radi podsjećanja, marš koji je bio planiran povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije u maju 2017. kojim bi se ukazalo na nasilje koje mlade LGBTI osobe doživljavaju unutar porodice i u školskom okruženju – na vrlo ozbiljne probleme koji pogađaju našu djecu – nije održan zbog administrativne šutnje i jasnog izbjegavanja

Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo da blagovremeno izda saglasnost za održavanje. U martu 2018. godine BBI centar i Narodno pozorište odbili su dati saglasnost Sarajevskom otvorenom centru za održavanje performansa, ovaj put povodom Međunarodnog dana vidljivosti trans osoba na Trgu djece Sarajeva, odnosno na Trgu Susan Sontag. I BBI centar i Narodno pozorište u svojim odbijenicama naveli su “procjenu visokorizičnosti” okupljanja, a BBI je dodao da BBI Centar ne želi da učestvuje u, prema njihovom mišljenju „društveno neprihvatljivom i nemoralnom ponašanju“.

Kakva je to famozna saglasnost i ko sve posredno, ali vrlo jasno odlučuje o korištenju javnog prostora, a pogotovo kad se taj javni prostor koristi za ukazivanje na probleme u društvu kao što su nasilje ili diskriminacija za koje su nam prijeko potrebni i dijalog i rješenje?

Gdje leže problemi: između saglasnosti i sigurnosti

Procedura prijave javnog skupa u Kantonu Sarajevo ima nekoliko verzija. Ukoliko se radi o stajaćem događaju koji je na javnom prostoru, događaj se prijavljuje MUPu KS i traži se saglasnost općine na čijem se prostoru održava okupljanje. Ukoliko je na privatnom prostoru ili ako neko privatno lice ima pravo korištenja tog javnog prostora, prijavljuje se MUPu KS, traži se saglasnost općine na čijem se prostoru održava okupljanje, te saglasnost pravnog lica koje je vlasnik/suvlasnik prostora ili ima pravo korištenja javnog prostora. Skup u pokretu zahtijeva prijavu MUPu KS, te saglasnost nadležnog ministarstva saobraćaja.

Traženje saglasnosti za održavanje javnog skupa od (pravnih) lica koje imaju pravo korištenja javnog prostora je praksa koju je uspostavila Općina Centar, a temelji se na Zakonu o privremenom korištenju javnih površina na području Kantona Sarajevo. Sam taj Zakon se uopšte ne reguliše javna okupljanja radi političkog prosvjeda ili radi izražavanja građanske neposlušnosti već reguliše korištenje javnog prostora za privredne djelatnosti, postavljanje različitih objekata koje građani mogu koristiti, održavanje kulturnih, zabavnih, sportskih, humanitarnih manifestacija, i javni parking prostor. Imajući ovo u vidu, razumljivo je zašto je uspostavljena ova praksa jer može da na neki način narušava, komplikuje ili postavlja neke dodatne zahtjeve pred obavljanje privredne djelatnosti lica koja imaju pravo korištenja tog javnog prostora. Međutim, i u tom slučaju je zanimljiva praksa ne samo sa stanovišta ljudskih prava i sloboda, nego i zbog određene vrste monopola na korištenje javnog prostora u obavljanju privrednih djelatnosti.

Iako se čini samo kao formalnost i još jedan “papir” koji organizator_ka skupa treba “izvaditi” i poduzeti u dugom nizu aktivnosti, ukoliko organizator_ka ne dobije saglasnost, cijeli proces se zaustavlja: policija ne može da poduzme daljnje aktivnosti na osiguravanju skupa, a općina donosi rješenje u kojem se odbija zahtjev. Na taj način se odgovornost za omogućavanje i zaštitu slobode okupljanja građana_ki Kantona Sarajevo, ali na kraju dana i finalna odluka da li će se skup desiti ili neće prenosi na nenadležne ustanove i pravna lica kao što su BBI i Narodno pozorište.

Pored davanja mogućnosti prodavnicama voća ili tržnim centrima (a kao što smo vidjeli i pozorištima) da odlučuju o slobodi okupljanja građana, nadležne institucije pred organizatore nerijetko stavljaju i neopravdan finansijski teret angažovanja privatnih zaštitarskih agencija, barem u Kantonu Sarajevo. Prema zakonu o slobodi okupljanja Kantona Sarajevo, policija može naložiti organizatorima dodatne mjere sigurnosti, ali se postavlja pitanje koliko se u tom slučaju tačno prenosi posla i odgovornosti za zaštitu građana_ki i njihovih sloboda sa policije na privatne agencije. Što će nam onda policija u društvu ako svakako moramo angažovati privatne zaštitare? Koliko to onda postoji opasnosti u društvu ako građane_ke mora štiti i policija i zaštitari, i zašto onda sigurnosne agencije ne poduzmu mjere da te rizike smanje?
Ponekad se težak i opasan posao zaštite i osiguranja prenosi i na “redare” – osobe koje organizator ima obavezu pronaći, a onda i uposliti kao oni koji će možda morati da “odmah preda policijskom službeniku učesnika mirnog okupljanja, kao i lice koje se kreće prema mjestu održavanja mirnog okupljanja, koje nosi oružje ili predmete pogodne za nanošenje tjelesnih povreda.”

Nameću se dva zaključka: prvi - da policija, ministarstva zadužena za sigurnost, saobraćaj i lokalna uprava građane_ke koji žele ukazati na određene probleme u društvu ili koristiti pravo na slobodu okupljanja, praveći ovo društvo demokratskijim, vidi kao teret, kao smetnju i neprijatnost čije bi sve posljedice organizatori_ke sami morali snositi, i drugi - da postoji trend u kojem se odluke o pitanjima o kojima bi država, i samo država, trebala da donosi odluke prebacuju na privatna društva čija je jedina ideja vodilja profit kao interes, te – kao što smo to vidjeli u slučaju BBI centra, konzervativne vrijednosti koje se onda nameću i provode kroz različite podzakonske akte u sprezi rada lokalnih instituacija i privatnih kompanija.

Vidljiv je i obrazac po kojem privatne kompanije brane diskriminatoran odnos prema LGBTI osobama u proteklih godinu dana kada je u pitanju pristup uslugama i pravu na slobodu okupljanja i Kantonu Sarajevo: fantomskim procjenama sigurnosti koje su jedino zasnovane na predrasudama, a ne na ozbiljnoj sigurnosnoj procjeni rizika od napada i nasilja. I prije nego se povuče argument da BBI može da odlučuje o privatnom vlasništvu i javnom prostoru kojeg ima pravo koristiti, moramo podsjetiti da je su i privatno vlasništvo, kao i javni prostor kojeg razna pravna lica imaju pravo koristiti podložni regulaciji Zakona o zabrani diskriminacije u BiH, upravo iz ovog razloga – cijelo društvo ima zadatak da radi na smanjenju diskriminacije tako što je neće činiti, ali i što će snositi dio potencijalnog rizika za ostvarenje ravnopravnog društva, ili kroz trpljenje afirmativnih mjera ili kroz rizik od polupanih prozora jer koriste prostor koji je blizu javnog. BBI je upravo na mjestu koje je blizu javnom prostoru (i koje svoj prostor kao javni nudi u dogovoru s Općinom Centar) jer ima toliko finansijske koristi od te lokacije, i jedino je fer da ravnopravno snose i dio rizika, u ovom slučaju za bolje društvo.

Šta nas čeka: efekti ograničavanja slobode okupljanja i potencijalna rješenja

Trenutno, u Bosni i Hercegovini je na snazi niz zakona koji regulišu slobodu okupljanja na kantonalnom, entitetskom, pa čak i na državnom nivou. Zakoni koji direktno tretiraju slobodu okupljanja, pogotovo na nivou kantona, imaju i dosta istovjetnih, ali i različitih rješenja, recimo ona koja se tiču spontanih okupljanja građana_ki, te razloga za zabrane mirnih skupova. Pored neujednačenosti zakona o slobodi okupljanja u Bosni i Hercegovini, vidna je i njihova neujednačenost sa smjernicama i međunarodnih standardima koji se odnose na slobodu okupljanja. Koliko god oni bili okvirni, ipak su dobra osnova zakonodavcima da rješe ovu divlju šumu propisa, uz minimalna i nužna ograničenja slobode okupljanja.

Moguće rješenje bi bilo donošenje zakona o slobodi okupljanja na nivou Federacije BiH, te uvođenje regulacije u zakonima entiteta i Brčko da o prijavi skupa može odlučivati samo jedan nadležni organ (organ unutrašnjih poslova), koji bi dalje komunicirao sa svim drugim institucijama (ukoliko npr. okupljanje zahvata i saobraćajnicu). Takođe, potrebno je i jasno definisati da se zakoni i odredbe o privremenom korištenju javnog prostora ne mogu odnositi na mirna okupljanja građana_ki i udruženja građana_ki BiH, i da se ovakva javna okupljanja na javnom prostoru ne mogu uslovljavati saglasnošću institucija/ drugih pravnih osoba koje taj javni prostor koriste. I na kraju, pravo na slobodu okupljanja se mora zaista početi tretirati kao jedno od osnovnih prava, koje zaslužuje dužnu pažnju institucija i njihovu aktivnu ulogu u zaštiti ovog prava.

Ukoliko se dugoročno nastavi, ovaj trend bi mogao ozbiljno narušiti i suziti prostor za rad organizacija civilnog društva koje se bave zaštitom prava LGBTI osoba, te LGBTI aktivista_kinja, ali i svih onih čije okupljanje neka prodavnica koja ima pravo korištenja javnog prostora označi kao “nemoralno” i “društveno neprihvatljivo”. Lokalne institucije ovakvih djelovanjem potiču stvaranje klime u kojoj je navodna sigurnost, koju procjenjuju razni društveni akteri koji ne bi trebali, niti smiju odlučivati o pravima i slobodama, bitnija od zaštite prava i sloboda, te jednakog tretmana LGBTI osoba.

Nedostatak sistematičnog, brzog i adekvatnog odgovora i rješenja institucija može dalje narušiti već nizak stepen povjerenja LGBTI osoba i marginaliziranih društvenih grupa u institucije, pogotovo one koje se nalaze na prvoj liniji odbrane od kršenja ljudskih prava, a rad organizacija civilnog društva i aktivista_kinja zaustaviti već u samom začetku.