Čekajući izbore: Nada umire posljednja

Čekajući izbore: Nada umire posljednja

Članak

Postizborna jesen u Bosni i Hercegovini, mogla bi, zbog radikalnog izostanka konsenzualne političke kulture, plašljivog i neefikasnog savjetodavnog intervencionizma međunarodne zajednice, primitivne opijenosti nacionalista etnoteritorijalnim redukcionizmom i (ne)očekivanog izostanka gesti otpora pobunjenog građanstva, kao u pjesmi Gorana Barea i Majki, biti obojena teškim bojama

 Ogden, UT Polling Center  The Dee Event Center was ground central for voters in group 052 from Weber County.Ogden, UT Polling Center The Dee Event Center was ground central for voters in group 052 from Weber County. – Creator: Ryan Greenberg. Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Za nekoliko dana, pri kraju prve dekade mjeseca maja, Centralna izborna komisija BiH (CiK BiH) trebala bi raspisati opće izbore u Bosni i Hercegovini, koji će se, ako se steknu svi potrebni uvjeti, održati početkom oktobra ove godine.

Iako se u Bosni i Hercegovini, opterećenoj dugotrajnom proizvodnjom viška historije, svaki naredni izbori,  neodgovorno i pretenciozno, proglašavaju historijskim, oni koji nas očekuju ove jeseni već sada mogu ponijeti epitet povijesnog događaja, događaja svih događaja, majke događaja koji su se dogodili i koji će se dogoditi. Ova bodrijarska atribucija bosanskohercegovačke izborne jeseni nije tek isprazna metafora koja se ne može dokazati već jasna artikulacija nepodnošljive težine postojanja koja će uslijediti ne budu li se rezultati općih izbora mogli implementirati.

A kako sada stoje stvari, opći odnos političkih snaga u dejtonskoj citadeli upućuje nas na najgori mogući slučaj: krizu vlasti, suspenziju istinske demokratske legitimacije, nastavak ostvarenja ratnih ciljeva drugačijim sredstvima, opstanak nacionalističke nomenklature na vlasti do Sudnjeg dana ili bar do dana u kojemu će pobunjeno građanstvo konačno vrisnuti do neba i zahtijevati abdikaciju jedne potrošene, neodgovorne, kakistokratske vlasti. Ta udružena multinacionalistička vlast nije sposobna da na principima zdravog razuma spusti odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po apelaciji Bože Ljubića, u politički sistem Bosne i Hercegovine, što potencijalno, naredne izbore, čiji se rezultati, u najvećoj mjeri, neće moći provesti, kvalificira kao početak vanrednog stanja, kao dugotrajnu agoniju koja može proizvesti zone nestabilnosti i konfrontirajuće etničke napetosti.

Inzko, jeste li to Vi?

Budući da je suveren onaj koji odlučuje o vanrednom stanju i šmitovski rečeno konstruira liniju prijatelj/neprijatelj, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini mogao bi, kao onaj koji odlučuje o vanrednom stanju, spriječiti vanredno stanje tako što će divlje, etnoplemenske, uskogrude, interesnonacionalističke politike proglasiti neprijateljima Bosne i Hercegovine i njenih građana, ali i neprijateljima zapadne civilizacije i epohe demokracije,  te ih kao ugrozitelje mira, demokracije i ljudskih prava poslati na rezervnu klupu historije da čekaju svoj povratak u bosansku agoru koju su svojski zagadili induciranom mržnjom i organiziranim neprijateljstvom, ali ipak nisu uspjeli do kraja slomiti interetničku državu koja se herojski opire povijesnoj abdikaciji.  Ta država, u osvit najopasnijih izbora od 1996. do danas, sada treba pomoć, odnosno intervenciju međunarodne zajednice, bez ikakvih kalkulacija.

Naravno, očekujem da upravo u ovoj praznini između dva pasusa, u ovoj nedokučivoj autoritarnoj bjelini, značajan broj čitalaca optuži autora za suspenziju demokracije, za civilizacijsku pretencioznost liberala i ljevičara koji su tako skloni svoju sliku svijeta smatrati univerzalnom a druge provincijalnim ideologemama, no šta ćemo: tvrdi stav iz prethodnog pasusa kojim se zahtijeva djelovanje umještenog bosanskog suverena protiv nacionalističkih kartela, rezultat je suspenzije demokracije koju nacionalističke stranke svakodnevno vrše već nekoliko decenija. Ta suspenzija poprimila je oblik presije koju većina građana ne primjećuje kao presiju, jer se navikla na presiju kao da je demokracija.

A što je drugo nego višedecenijska degradacija demokracije i autonomnih ljudskih prava, organizirana nemogućnost nacionalizma da implementira odluku suda iz Strasbourga u predmetu Sejdić - Finci, šta je drugo nego radikalna negacija demokracije i etnokolektivistička afirmacija diskriminacije potpuno odsustvo volje da se implementiraju strasburške odluke vezane za slučaj Pilav i slučaj Zornić.

Mogućnost ustavne krize

Ovaj potonji paradigmatski je primjer negacije ljudskih prava, gotovo nacistički obrazac dehumanizacije ljudi kojima je onemogućeno bavljenje politikom samo zato što žele biti ljudi bez bilo koje druge bliže vrijednosne atribucije, naročito etničke. Zašto dugotrajnu suspenziju osnovnih načela zapadne demokracije, etnorasističku diskriminaciju u izvedbi nacionalističkih nitkova i apsolutno ugrožavanje ljudskih prava bosanskohercegovačkog čovječanstva ne tretiramo kao dugotrajno vanredno stanje koje zahtijeva regulaciju a eventualno djelovanje Visokog predstavnika u kontekstu ovlasti koje i politički i pravno posjeduje, smatramo udarom na demokraciju!? Ovo je i u političkom i geopolitičkom i vrijednosnom i kulturološkom smislu doba ekstrema koje se normalizira (Mađarska, Poljska, Rusija, Hrvatska, Srbija... ) pa zašto ekstremizam koji živi Bosna i Hercegovina ne bi se također normalizirao racionalnim djelovanjem potencije koja ima moć normativne racionalizacije.

Očigledno je da vrijeme curi za politički dogovor oko izmjena izbornog zakona tragom odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine a u vezi apelacije Bože Ljubića kojom se, u političkoj ravni, zahtijeva stvaranje uvjeta za konstituciju Bosne i Hercegovine kao srednjovjekovne države jedvatrpljivih etnoteritorijalnih feuda. Ustavni sud BiH, ne upuštajući se u buduće političke implikacije, donio je odluku koja se dominantno tiče načina popunjavanja federalnog Doma naroda, sa reperkusijama na izbor istog doma na državnoj razini, ali je, naknadno, HDZ uvidio da mu je potrebna i apelacija prema ustavnom sudu federalnog entiteta pa je Borjana Krišto, utjecajna političarka iz najužeg vrha HDZ-ovog političkog gremija obratila se federalnom ustavnom sudu koji je, prije donošenja odluke, zatražio i očitovanje Visokog predstavnika.

Kakva će biti odluka Ustavnog suda FBiH, nije moguće predvidjeti, ali bude li odluka u koliziji sa odlukom državnog ustavnog suda u predmetu Ljubić, ne samo da ćemo imati radikalnu političku, nego i ustavnu krizu. Doduše, ustavna kriza će biti i ako odluka federalnih ustavobranitelja bude pratila odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, jer će, sa stanovišta političkih subjekata, biti neprovediva a ni federalni ni državni ustavni sud nemaju djelotvorne mehanizme da utiču na postizbornu konstituciju vlasti. Realno je pretpostaviti da će očitovanje Visokog predstavnika o zahtjevu Ustavnog suda Federacije smjerati ka rješenju koje može omogućiti implementaciju izbornih rezultata, no da li takvo rješenje uopće postoji a da ne uključuje princip nametanja, pitanje je koje se tiče najintenzivnijeg i najdubljeg pravnog lukavstva međunarodnih jurista iz OHR-ove Bijele Kuće na Miljacki.

Međunarodna zajednica će učiniti sve da OHR ne oktroira odluke vezane za postizbornu verifikaciju etničkih mandata, što će, bez autoritativnog učešća najblistavijih svjetskih pravnih umova i njihove akrobacijske ekspertize, onemogućiti konstituciju nove vlasti u Bosni i Hercegovini, čime će i OHR postati jedan od onih faktora koji doprinosi ponavljanju već viđene negativne historije: kao što smo u osvit rata protiv Bosne i Hercegovine dobili srpske autonomne oblasti, nemogućnost konstitucije vlasti vodit će ka stvaranju novih autonomnih oblasti, s različitim etničkim ili drugim atribucijama: Bosna i Hercegovina kao zbir samodovoljnih, autarkičnih feudalnih provincija.

 Spas države kroz vanredne izbore

Bez mogućnosti realizacije izborne volje, prethodni mračni scenario je izvjestan. Postojeća vlast neće moći trajno opstati bez demokratske legitimacije, nema instituta vanrednih izbora koji bi omogućili detronizaciju postojeće političke mašinerije, pa bi morao uslijediti građanski neposluh, naročito zbog činjenice da nelegitimna vlast neće moći da široko operira, budući da će biti reducirana samo na tehnički aspekt vladavine, bez mogućnosti donošenja strateških odluka. No, znajući deficit demokratske političke kulture u BiH, nisu zagarantirani masovni i uspješni nenasilni protesti.

Kao ideja o kojoj bi Visoki predstavnik mogao ozbiljno razmisliti i koja, možda, na duže vrijeme relaksira situaciju, vezana je za vanredne izbore. Donošenje obavezujućeg akta o vanrednim izborima, sa preciznim i jasnim normativnim backgroundom, moglo bi spasiti i pogurati Bosnu i Hercegovinu u mirnije političke vode. Vanredni izbori organizirani izvan auspicije aktualne odluke Ustavnog suda BiH o promjeni izbornog zakona, elegantan su način normalizacije izbornog procesa kroz obavezujuće vanredne izbore, razrađene do pravne perfekcije koja garantira  punu legalnost i legitimnost izbornog procesa.

Budući da BiH uopće nema regulirane vanredne izbore nametanje odluke o uvođenju instituta vanrednih izbora, ne mora se nužno uopće podvoditi pod oktroirajuću normu, ( ako to već tangira različite domaće i inozemne aktere) već pod normu nužnosti, odnosno stvaranja uvjeta da države ne isklizna iz ležišta povijesti. A spašavanje Bosne i Hercegovine od brisanja iz registra suverenih država je imperativ mandata Visokog predstavnika. To je njegova obavezujuća djelatnost.

Bosnu i Hercegovinu nužno je zaštititi od terora etnoklepto demokrata koji se nadaje kao izvjesna mogućnost, ne stvore li se redovni ili vanredni pravni uvjeti za implementaciju rezultata narednih općih izbora. Iako će i bez promjena izbornog zakona, dio rezultata moći biti realiziran, odnosno dijelovi vlasti moći će funkcionirati (entitetska vlast u Republici Srpskoj, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine), cijeli jedan entitet i državna parlamentarna vlast bit će de facto suspendirani što će, uzročno-posljedično, degradirati cjelinu političkog sistema zaraženog fenomenom izvanrednog. Nemamo vanredne izbore kao dio legitimnog demokratskog izbornog procesa, ali ćemo, moguće je, imati jesen vanrednog stanja, tačnije kvazivanrednog stanja u kojemu se, po nacionalističkom obrascu, može nastaviti njihova vladavina.

Taj nacionalistički obrasac funkcionira po principu međusobnog uvažavanja; ma kako nam se činilo da su svi naši čovići, dodici, izetbegovići... smrtno zavađeni, oni „nemaju snage da budu protivnici; suprotne doktrine priznaju jedna drugoj zasluge zato što nijedna nije u stanju da sebe (u potpunosti) potvrdi.“

Trijada nacionalizma

Iz takve ambijentalnosti generirana je simbiotička klopka naših nacionalizama, u kojoj se reproducira nacionalistička trijada sa uvjerenjem njihovih lidera i intelektualnih logističara da opet mogu prevariti svijet Bosne i svijet Svijeta. Prevara se sastoji u razrađenom scenariju ostanka na vlasti nakon izbora pravdajući to nemogućnošću da se država ostavi bez vlasti. Ali, neće biti moguće održati postojeći poredak, jer će unutrašnji akteri nacionalističke trijade tražiti vlast samo za sebe. To je ona mogućnost koju sam prethodno imenovao kao proizvodnju novih autonomnih oblasti. HDZ će to otvoreno uraditi, a SDA hinjiti kako je protiv toga dok bude uspostavljala suverenu vlast na komadu teritorije kojom se „može prosperitetno vladati“. A glavni uzrok degradacije i dekadencije Bosne,  njegovo veličanstvo velikosrpski nacionalizam, uživat će u daljem propadanju i BiH i samoproglašenog, samosrpskog entiteta.

Da bi se ovaj crni scenario izbjegao, „stranke sa sjedištem u Sarajevu“ ( jedan od jačih političkih idiotizama postdejtonskog novogovora) ponudile su u razgovoru sa predstavnicima SAD-a i EU svoj prijedlog promjene izbornog zakona i ustavne norme koja pokriva njihov prijedlog izmjena u političkom tkivu BiH. Glavna ideja četiri stranke (SDP, DF, SBB i SDA) usmjerena je na izjednačavanje entitetskih domova naroda, odnosno njihovo reduciranje na Vijeća naroda, što implicira reduciranje ovlasti federalnog Doma naroda i njegovo izjednačavanje sa Vijećem naroda u Narodnoj skupštini Republike Srpske. HDZ je na to bijesno reagirao, pa iako je njihova argumentacija u mome uvidu bila prihvatljiva, problem je sa akterom koji izriče nezadovoljstvo. Ako ko nema pravo prigovarati bilo kome za suspenziju konstitutivnosti naroda onda je to HDZ,  stranka koja sav svoj politički pritisak na izmjeni izbornog zakona derivira iz konstitutivnosti naroda a udruženo sa SNSD-om spriječava konstitutivnost naroda. O vremena o običaji!

Revnosniji promatrači naše zbilje sjetit će se Ivana Bendera koji je prije nekoliko godina na saslušanju pred Ustavnim sudom BiH a u vezi apelacije Alije Izetbegovića o konstitutivnosti naroda, kao pozvani izaslanik HDZ-a kategorički svjedočio da je HDZ BiH protiv konstitutivnosti Hrvata u Republici Srpskoj. Ovdje treba naglasiti da je konstitutivnost naroda kvalitativni a ne kvantitativni princip što implicira da, kada bi u RS-u ukupno bilo samo 10 Hrvata to ne dovodi u pitanje postulat o konstitutivnosti kao apstraktnom načelu jednakosti kolektiviteta. No, s druge strane, argumentacija nove hrvatske stranke iz srednje Bosne koju predvodi Božo Skopljaković je za naše prilike sasvim korektna.

Mogućnost nade

Skopljaković zahtijeva da se i u RS uvede Dom naroda što  je kvartet stranaka  „sa sjedištem u Sarajevu“ trebao razumjeti kao priliku sa savezništvo. No, mudrost ne stanuje u „političkom Sarajevu“. SDP i DF napravili su groznu, početničku grešku što su zajedno sa SDA i SBB razgovarali sa ambasadoricom SAD-a i šefom delegacije EU u BiH o tako krupnom političkom pitanju kao što je promjena Izbornog zakona, odnosno Ustava. Zajedničkim političkim stavom sa dvije bošnjačke nacionalne partije omogućili su percepciju SDP-a i DF-a kao nacionalnih bošnjačkih stranaka iako nijedna to nije, ni po programu, ni po političkom sadržaju. Nakon tih razgovora ni jedna od dvije stranke koje se ideološki nalaze lijevo od centra, nije javnosti ponudila racionalne odgovore o razlozima prijedloga izmjene izbornog zakona zajedno sa Izetbegovićevom i Radončićevom strankom što je neodgovorno i ostavilo je mjesta za različite špekulacije. 

Miišljenja sam da su stranke lijevo od centra kao i stranke socijalliberalnog usmjerenja trebale podržati prijedlog Hrvatske stranke Bože Skopljakovića, otići na razgovore sa rukovodstvom ove nove stranke bosanskih Hrvata te medijski i politički artikulirati ideju o dva ista Doma naroda u oba bh. entiteta čime bi se duh i slovo odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda iz 2000. godine, najviše približili političkoj materijalizaciji, uz istovremeno stvaranje konsenzualnih političkih uvjeta između involviranih stranaka da se državnom i entitetskim domovima naroda jasno odredi mjesto u političkoj sferi kroz katalogizaciju vitalnih nacionalnih interesa. Bosna i Hercegovina ne može prečicom izgraditi konsenzualni politički subjektivitet, pa sam sklon tvrditi da ovu propuštenu šansu vrijedi reaktualizirati.

Nacionalistička vlast se nada da će, bez obzira na rezultate izbora, ostati na vlasti, unutar svojih provincijskih teritorija i unutrašnjeg anarhijskog postizbornog statusa.

Ono što bi bar u minimalnoj mjeri probudilo nadu, bilo bi donošenje zakona o tehničkim izmjenama organizacije izbora a koje bi vodile smanjenju netransparentnosti, korupcije i krađe glasova. Za to još ima malo vremena prije nego što CIK raspiše izbore. Ako bi parlamentarci to uspjeli uraditi,  ako bi bilo dovoljno ruku za suspenziju buduće krađe na biračkim mjestima i to bi bilo nešto. Malo, ali ohrabrujuće. Bar kao vrsta pritiska na kleptokratske družine da smanje očekivanja nakon izbora, da ne požuruju s transparentima - i nakon izbora Mi!