Daju nam imena cvijeća da bi nas lakše gazili. Jasmina, Nevena, Ruža, Ljiljana, Zehra…
I opet se pitam, mogu li sebi dozvoliti da se više ne sjećam? Moja sjećanja mi opet donose nemir, strah, bijes i mržnju, razarajuću mržnju, koja briše sve pred sobom, uključujući i mene. Ipak, ne mogu sebi dozvoliti da zaboravim.. To je jedino što ne smijem sebi dozvoliti! Preživjela sam? I šta sad? Gdje da pronađem želju da napravim nešto od ovog “poklonjenog” života?
Ž- Žena
Daju nam imena cvijeća da bi nas lakše gazili. Jasmina, Nevena, Ruža, Ljiljana, Zehra…
I opet se pitam, mogu li sebi dozvoliti da se više ne sjećam? Moja sjećanja mi opet donose nemir, strah, bijes i mržnju, razarajuću mržnju, koja briše sve pred sobom, uključujući i mene. Ipak, ne mogu sebi dozvoliti da zaboravim.. To je jedino što ne smijem sebi dozvoliti! Preživjela sam? I šta sad? Gdje da pronađem želju da napravim nešto od ovog “poklonjenog” života?
Pokušavam uvijek iznova, ali zločin koji je nada mnom počinjen, još uvijek je nevidljiv i bez imena. Ja sam nevidljiva kao i moja priča, koja samo za mene i u meni postoji! Ja nikad neću biti sposobna da je nekome ispričam onako kako se zaista desila. Ne bih znala gdje bi je počela i gdje bi je završila. Svaka priča ima svoj početak i svoj kraj, reći ćete, da, ali moja ne! Svejedno kako je počnem, ona je na kraju, svejedno kako je završim, ona je na početku.
Moja priča neće za mene nikad biti prošlost. Znači da je ne mogu nikad započeti sa: “Bila jednom jedna djevojka u jednoj dalekoj zemlji” ili slično. Neću joj nikad dozvoliti da ostari, jer to znači zaborav. A zaborav je gori od smrti! Da, vi meni ne vjerujete ali postoji neočekivano puno toga što je gore od smrti! Kao, na primjer, biti mrtav u živom tijelu. Oni su mi uzeli moje tijelo, moje jedino utočiste! Ono je još tu, ali mi više ne pripada. Ja ga više ne želim ovako uprljano i okaljano. Moja duša lebdi od tada oko njega i posmatra ga kao nekog opasnog psa sa stotinu glava, koji bi je u nekoliko sekundi mogao raskomadati u isto toliko komada. Sve što još osjećam, osjećam van svog tijela. Glad, žeđ, studen nemaju više nikakve veze sa mnom. Zovem se Emina, Branka, Fatma, Zorana i nisam jedina od moje sorte. Zovu nas još ratni plijen, seksualno kastrirani ženski objekti, okaljane, nešto drugačija prva front linija, silovane. To što nam je urađeno zovu bitka preko zloupotrebe. Odlično, zar ne? A znate li šta je najstrašnija posljedica ove bitke? Stid!
Zovem se Emina, Branka, Fatma i Zorana, imam 19 godina i čistim. Čistim svoju sobu, to je to što radim čitav dan! I perem sebe! Počinjem dan tako što dugo perem ruke i lice. Nakon toga čistim svoju sobu, onda opet ruke i lice. Ponekad stojim iza zavjese i krijući gledam napolje. Gledam kako narod prolazi. Među ovim prolaznicima su i oni koji su me ostavili na cjedilu, koji su gledali šta mi rade, ali i oni koji su mi nanijeli bol. Da, oni još uvijek hodaju slobodni, donose svoju kupovinu kući, odvode svoju djecu u školu. Ja sam ona, ona koja se mora kriti, ona okaljana, ona silovana. Ja sam ona koja osjeća stid, ne oni! Jedan od mojih siledžija dolazi po svoju djevojku, svako popodne, na drugoj strani ulice. Jednom je čak imao buket cvijeća sa sobom. Držao ga je u ruci na isti način kao onda nož! Nož u desnoj ruci, cigareta u lijevoj ruci! Satjerali su nas kao stoku i natovarili u kamione. Sjedile smo u prikolici koja je smrdila na kravlju balegu i nismo ništa mogle uraditi osim šutnje. Onda je kamion stao ispred škole, moje bivše osnovne škole. Bilo nas je dvadeset žena. Silovali su nas gore u učionicama, ali najveći dio vremena provodile smo dole u kotlarnici između brda uglja. Cigareta u ustima, čekić u ruci, gore gol, dlakava leđa, dlakave ruke. Cigareta u ruci, njegova kosa zavezana u rep, nema zuba, guta novčanica u njegovoj ruci, otvorene pantalone, bijeli veš, fleke od urina.
Čistim po čitav dan. Ne sjedim nikad na podu, ne sjedim nikad na nečemu što bi moglo imati fleke. Ne sjedim nikad na fotelji, zato što se bojim da bi mogla smrditi na ćevapčiće i šljivovicu!
Cigareta mu za uhom, svježe obrijan, neka mu rana na glavi, kasetofon, muzika trubača, usporen korak, ne mogu da dišem, slijepa sam.
Ne sjedim nikad na nečemu što bi moglo imati fleke. Inače nerado sjedim, hodam oko sebe bez nekog posebnog povoda, nije mi ni potreban povod za bilo šta.
Muzika trubača, idem školskim hodnikom koji je jako dug. Moja jedina nada je da ovaj put ništa neću osijecati. Moje tijelo leži na podu, ali ja ga gledam nekako odozgo, gledam kako on zguren leži na mom tijelu, kako mu se dlakava zadnjica pomjera i zamišljam kako Bog upravo to isto vidi što i ja! On mi kaže, mi žene smo najljepše što je On stvorio i od našeg nastanka mora da nas štiti od vas muškaraca. On će me utješiti i zagrliti, napravit će od mene najljepšu djevicu u raju i neće ni jednog muškarca pustiti da mi priđe! Tamo u raju ću zauvijek ostati nedodirljiva, zauvijek!
K- Kosti
Sijači kostiju
Ljudsko biće nije ptica koja može da uleti u maglu a da ne ostavi trag. Kad neko ljudsko biće nestane, čekaju negdje njegove kosti da ih se pronađe. Ispod zemlje, iz neodređene dubine, vrište da ih čujemo. Sijači kostiju sa crnim licima i očima bez svijetla siju ih neprimjetno posvuda. Nijedno zabačeno, osamljeno mjesto nije više od njih sigurno: nijedna deponija smeća, nijedna rupa u stijeni, nijedna rijeka, nijedna livada, nijedna šuma. Oni rade bez pauze, dan i noć, sa bagerima, lopatama, da iskopaju rupe, sa traktorima, autima, zaprežnim kolima, kolicima da prebace mrtve ili još žive do tih rupa. Ali najčešće povedu ta ljudska bića direktno ka iskopanoj rupi sa riječima: ”Polazi, idemo malo prošetati!” Njihov glas pritom zvuci odlučno i samozadovoljno. Njihove usne skoro da se ne miču, umorne su i kao da im je dosadno. I dok tako vode to ljudsko biće prema njegovoj rupi, jedan će sijač kostiju reći drugom: ”Hoćeš ti ovog sam odraditi? Znaš gdje je rupa, čitav dan sam na nogama, jedva držim ovaj nož u ruci!” Drugi sijač kostiju će sa razumijevanjem klimnuti glavom: ”Odmori se, donio sam hladnu kolu, kasnije dolazi Cicko, donijet će čorbu od kuće. Samo da hljeb ne zaboravi!” Prvi sijač kostiju će onda leći u hladovinu nekog drveta i zabiti svoj nož u travicu. Istom rukom otvorit će glasno flašu kole i otpiti gutljaj. Ljudsko biće koje sa drugim sijačem kostiju već stoji na ivici rupe, razmišlja začuđeno o tome kako je umiranje banalno, i da je zadnji zvuk kojeg će biti svjestan, prije nego ga sa napola zaklanim vratom bace u provaliju, biti zvuk naglo otvorene flaše kola. Njegova zadnja misao je - dok pada ka mrtvim tijelima koja ga dole čekaju - da li će ga iko ikad pronaći i saznati njegovu istinu? I kad je dole stigao, misli: vikat ću, naučit ću svoje kosti da vrište, neko će ih čuti i pronaći!!!
Duboko ispod balkanske zemlje mogu se pronaći najbolji “dokazi” koliko se mrzimo i kako insistiramo na svojim “razlikama”! I kosti će jednog dana biti podijeljene na bosanske, srpske i hrvatske kosti. Biće još nazvane i dječje kosti, svete kosti, nevine, ukradene, izgubljene, lažne, pronađene, ali jedno će zasigurno imati zajedničko: biće tražene.
P.S.: Ispričano od jednog koji je preživio.
18 godina kasnije…
Majka
Nakon osamnaest godina traganja, pronašla sam dvije kosti. Kost jedne ruke i kost jedne noge. Sa ove dvije kosti ja nisam pronašla svoje dijete. Ismailovo mjesto je prazno u mojoj duši i u mom srcu, ništa ga ne može popuniti.
Teško je se pomiriti s tim da sahraniš dvije kosti. Ja kao majka nisam rodila sina sa samo dvije kosti. Ja sam rodila glavu, ramena, ruke, noge ostatak mog djeteta je, nažalost, nestao. Ali ja nisam sama. Sve majke koje danas svoju djecu sahranjuju, sahranjuju dvije tri kosti ili samo pola svog djeteta. Danas ću pokopati ove dvije kosti, imat ću nadgrobni kamen na kojem stoji da sam jednog sina, koji se zove Ismail, rodila ovdje u Srebrenici i da je ovdje u Srebrenici ubijen.
Kad sam ga prije osamnaest godina zadnji put vidjela, kad su mi ga oteli, vidjela sam samo njegove dječje oči koje su od straha već bile umrle. Sa tvrdim dječjim glasom, glasom svog oca, uspio mi je još reci: ”Mama, ne brini”. Kada su mi sada rekli da je moj sin pronađen i identificiran, doživjela sam to kao da je upravo sada ubijen, a ne prije 18 godina. “Pokosilo mi je dušu, zujalo je oko mene!” “Nažalost, samo su dvije kosti!”, rekoše mi, izvinjavajući se. ”Nema veze,” rekoh, “ove dvije kosti vraćaju mom Ismailu njegovo ime. Sada možemo imenovati i one koji su ga ubili! Nisu samo žrtve te koje moramo imenovati, nego prije svega počinioci!”
Brat
Izveli su je iz autobusa, imala je šesnaest godina. 7.5% kostiju moje sestre je pronađeno. Ostatak je, nažalost, izgorio. Ostaneš sam. Nema vise nikoga da ti na vrata pokuca. Provodiš svoj život kopajući po kostima. Od mog brata sam na kraju uspio da pronađem i glavu, bila je 25 km udaljena od njegovog tijela. Prerezali su mu grkljan, a od moje sestre, kao sto sam rekao, 7.5%. I to je to. Jedan od svjedoka koji su bili tu prisutni mi je ispričao, da je moj brat preklinjao da ga upucaju. Ali mu je četnik (skoro uvrijeđeno) odgovorio: “Jesi poludio? Jedan metak košta tri marke. Nisi ti toga vrijedan!” Morao je čekati šest sati u redu smrti, da dođe na red!
Sin
Tražim svog oca od 1992. Jedan tip mi je rekao ko bi mi mogao odati gdje mi je otac bačen nakon što je ubijen. U nedjelju, 29. juna 1999. sam onda došao u jednu šumu zvanu Vilina šuma. Bilo je osam sati uvečer. Nakon jedno par stotina metara sam onda došao do jedne deponije smeća. Tamo su me dočekala, kao sto je bilo dogovoreno, dva muškarca, V. T. i još jedan kojeg nisam poznavao. Pili su pivo. Ispod ovog smeća je ležalo tijelo mog oca i njegovog brata B.C. Rovao sam sam po smeću. Skroz na vrhu je ležala kravlja lešina, ispod nje još smeća. Našao sam posmrtne ostatke mog oca. V.T. je i dalje pio pivo i smijao se, on čak zna čija je to krepala krava što tu leži. Kopao sam jedno dva sata. Uskoro je bio totalni mrak, kopao sam dalje sa svojom džepnom lampom. Taj me monstrum onda pitao hoću li platiti i za drugo tijelo, ipak su to dva tijela, a ja sam platio samo jedno. Odbio sam. Dva tijela sam onda donio kuci natrpana u dvije velike kese za smeće. Za posmrtne ostatke mog oca njegovom ubici sam platio 1.500 Eura.
U Hagu
Jako mi je laknulo što je igra žmurke okončana. Ne da mi je bilo loše, mogao sam ja ovako dalje u nedogled. Cicko je još uvijek negdje tamo napolju, kod svojih u brdima, ali čovjek je sve stariji i slabiji, trebaju mu lijekovi i doktori. Zatvor u Hagu je puno bolji nego što sam očekivao. Kao što mi između sebe kažemo, ovo je nešto kao dom za penzionere. Dobivam sve što mi je potrebno. Moj organizam to podnosi jako dobro. Jedino što me ovdje još ljuti je ovaj mrak. Klima je drugačija nego kod nas. Nedostaju mi naša brda, vazduh i svjetlost, ali od toga se ne može živjeti. (smijeh)
Advokat
Samo u junu, julu i avgustu 1992. je Rade Sukić* ukrao više od 3.000 “godina života” od višegradskih muslimana. Silovao je koliko je htio, ubijao koliko je htio, pljačkao koliko je htio, mučio koliko je htio. U svom završnom izlaganju, njegov američki advokat Jason Alarid je opisao preživjele, koji su dali izjave protiv Radeta Sukica, kao lažove, kao ludače, kao alkoholičare i histerične osobe. Rade Sukic je osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu.
______________________________
*ime promijenjeno u fiktivno ime