Kruščica – borba za sve nas

Kruščica – borba za sve nas

Aktivizam

Ovo je priča o ženama iz malog mjesta Kruščica pokraj Viteza, čije su akcije za kratko vrijeme pokrenule značajne društvene promjene u njihovoj zajednici. One su hrabro stale na most i pokušale svojim tijelima spriječiti specijalnu policiju koja je trebalo da omogući „siguran“ prolaz građevinskim strojevima. Policija se stavila na uslugu investitoru, ponašajući se nezakonito i uz upotrebu  prekomjerne sile protiv mještana koji se bore za očuvanje rijeke Kruščice na kojoj je planirana izgradnja dvije mini hidrocentrale, za koju su dozvole pribavljene na sumnjiv način.  

Creator: Alma Midžić. Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Iako su proživjele ozbiljno policijsko zastrašivanje, ove žene se nisu dale uplašiti. Naprotiv, odlučile su još čvršće da se bore i pokrenule bitku na nekoliko frontova – cjelodnevna dežuranja na mostu pored rijeke te istovremeno pravnu i političku borbu. Što se trenutno dešava u malome ruralnom mjestu Kruščica značajno je iz nekoliko razloga: mještani toga naselja pokazali su nam kako je moguće organizovati se i dobiti širu podršku i u etnički podijeljenoj sredini; kako je emancipacija žena jedan od najvažnijih zadataka pred našim društvom i da ona neće biti ostvarena ispunjavanjem pukih zakonskih formalnosti, te da ih borba za zajednička dobra osnažuje tako da nudi pozitivna iskustva samoorganizovanja, solidarnosti i zajedničkog djelovanja. Upravo u toj borbi prepoznajemo elemente koje Danijela Dolenec ističe kao ključne prednosti sadašnjih borbi zasnovanih na zajedničkim dobrima: zastupanje demokratskih principa horizontalne samouprave i participativnog donošenja odluka; te se borbe temelje na kooperativnosti čovječanstva kao i na filozofiji zasnovanoj na stvarnim potrebama, za razliku od onih baziranih na interesu pojedinca te kritikuju kapitalizam i državu.

I ovaj tekst je nastao nakon razgovora s Hatom Hurem, Amelom Zukan i Tahirom Tibold, koje dežuraju uz rijeku Kruščicu te su nedavno postale i članice savjeta mjesne zajednice zajedno sa još tri suborkinje. Razgovor je vođen u objektu koji se nalazi pored mosta Hrabrih žena Kruščice. Kako su stigli hladni dani, mještani su morali izgraditi i neko sklonište; prvobitno je to bio jedan mali neugledni objekat pokriven samo najlonom. S vremenom su uradili i izolaciju, postavljena je peć na drva i osnovna oprema kako bi im duge zimske noći bile lakše. U međuvremenu je ovo malo montažno sklonište postalo srce zajednice. Tu se ljudi okupljaju, druže, razmjenjuju znanja i iskustva, pije se kafa, dijele kolači i slave rođendani, a mogu se probati i dobri svježi lokalni proizvodi ubrani u njihovim baštama. Mene je dočekala domaća slastica – tek ubrana i pečena bundeva. U šali kažu da će ovo biti muzej koji će podsjećati na njihovu borbu i na to kako su odbranili Kruščicu. Sve ovo pokazuje koliko ova borba utiče na život žena ovoga mjesta i šta za njih znači. Jedna mještanka je to ovako slikovito opisala: „Za ova četiri mjeseca dežuranja na mostu djeca su mi narasla, a da ja to nisam ni primijetila.“

Amela nam je ispričala kako je sve počelo

„O mogućoj izgradnji mini hidrocentrala prvi je saznao lokalni učitelj, Haris Hurem, prije nekoliko mjeseci. On je uradio izuzetan posao – informirao je narod i pokušao pravno osporiti projekat. Prve akcije su bile čišćenje izletišta, korita rijeke i okoline jer je namjerno sve bilo zapušteno, vjerovatno kako bi ljudi lakše odustali od borbe i čak bili zahvalni što je neko došao da to pospremi. Također smo pokrenuli i peticiju, a održan i jedan protest ispred Općine Vitez, međutim, niko nam se nije obratio. Već 2. augusta (2017.) dolazi prvi kamion na buduće gradilište, ali odmah smo ga uspjeli zaustaviti i vratiti. Od tada smo počeli dežurati, konstantno 24 sata na dan. Iako ne dolaze svi mještane da dežuraju, velika većina nam daje podršku u borbi protiv izgradnje hidrocentrala. Različit su povodi nedolaska na most, najčešće se ljudi boje da bi mogli imati problema na poslu, a ovo je siromašna zajednica, malo je prilike za zaposlenje, ljudi su egzistencijalno ucijenjeni.  Još je jedan kamion pokušao proći, naravno bezuspješno. Saznale smo da će 24. augusta doći specijalna policija, pa smo mi žene odlučile da sjednemo na most jer smo mislile da nas neće dirati, a pogotovo ne tući, jer ipak radi se o golorukim ženama. Te večeri smo se okupile na mostu u velikom broju. U tri sata ujutro smo sjele na most i čekale. Specijalna policija se pojavila i prije sabah-namaza, negdje oko 05.00. Čvrsto smo se povezale rukama jer smo znale da će nas pokušati ukloniti, ali nismo vjerovale da će koristiti silu. Dobile smo ultimatum da se u roku od tri minute sklonimo s mosta inače će oni to uraditi. Rekli su nam da ako odbijemo poslušati naređenje, sve će nas privesti, da ćemo dobiti ogromne kazne, jednostavno pokušali su nas zastrašiti. Rekli su nam da imaju naređenje da gaze, ruše i bacaju. Ovdje je policija, umjesto na strani naroda, bila na strani politike. Odbile smo ustati jer nismo mogle vjerovati da će nam zaista nauditi, ali smo se dobro prevarile. Ultimatum nije ni istekao, a već su nasrnuli na nas, kao na kakve teške zločince. Čula se vriska, galama, povici, tupi zvuk tvrdih plastičnih štitnika kojima su nas udarali, po nogama, rukama, strahota slušati. Neke žene su vukli po putu, vrijeđali nas i psovali. Sve ovo se desilo, a da nam nisu pokazali bilo kakvo rješenje ili odobrenje. Priveli su 23 žene koje su doslovno vukli s mosta u autobus koji su dovezli policajci. Napravili su kordon između mještana i privedenih žena. Nismo znale šta se s njima dešava. Svi smo bili u strahu. Ženama kojima je ukazana pomoći nisu htjeli dati ozljedni list, a bez njega ne možemo dokazati na sudu da smo napadnute. Ponašanje prema privedenim osobama je bilo neljudsko. Hladna soba neugodnog mirisa i isprepadani ljudi koji ne razumiju zašto se nalaze u pritvoru. Zašto nas napadaju, pa nismo mi zločinci, mi samo branimo svoje pravo na pitku vodu i na život. Pa to je pravo svakog čovjeka, zar ne?! Ostali mještani su se okupili i otišli pred policijsku stanicu da traže da puste žene. Nikom nije nam bilo jasno zašto su ih toliko zadržali. Sve izjave koje su dale u stanici dale su u svojstvu svjedoka, umjesto da ih samo ispitaju i da sve za sebe daju izjavu. Nakon toga su ih ponovo vratili u kancelariju, jednu po jednu, da ih upozore: ako opet budu išle na most, specijalna policija će ih opet tamo čekati, ponovo će biti privedene i dobit će visoke novčane kazne. Zastrašivanjem su pokušali saznati ko nam je vođa i zašto to radimo.  Ali naš odgovor je bio jednostavan – mi smo svi vođe, jer vođa nam je rijeka i zbog našeg izvora života nećemo odustati.

Smatramo da mi ništa nelegalno nismo uradili. Put nikad nismo blokirali tako da nismo dali nekome proći, put je blokiran samo za strojeve i izvođače radova. Čak smo prije tri mjeseca na adrese sedam institucija poslali pismo kojim im se obraćamo i tražimo da se očituju o ovom slučaju (načelnik općine Vitez i Općinsko vijeće, Parlament Federacije BiH, Zdravstveno vijeće općine Vitez, Federalno ministarstvo zdravstva, Ministarstvo zdravstva i socijalne politike SBK-a, Parlamentarna skupština BiH, Ombudsman za ljudska prava, Komisija za sigurnost Parlamenta FBiH). Mi smo tražili da se uradi revizija papira jer je sve počelo u našoj mjesnoj zajednici. Navodno je održana javna rasprava o ovom projektu, ali mi to nismo znali. Zamislite, javna rasprava o izdavanju okolišne dozvole je održana u privatnom ugostiteljskom objektu. Kažu da je bilo prisutno četrdesetak ljudi. Pa kako je samo 40 ljudi moglo odlučiti da će se dati koncesija na gradnju HC na Kruščici kad naša mjesna zajednica broji oko 2.500 stanovnika. Niko od mještana nije znao za ovaj događaj osim prisutnih. Kako je moguće da ovako važnu odluku za našu zajednicu donesu na tajnoj javnoj raspravi.[1] Planirali su da će nas zastrašiti i da ćemo se mi razići, ali sve što mogu je da pokušavaju jer svaki dan koji izdržimo daje nam više snage“, kazala je Amela.

Čak je i Općinski sud u Travniku ocijenio kako nema dovoljno dokaza da se na nesumnjiv način utvrdi pojedinačna odgovornost svakog od prijavljenih te obustavio prekršajni postupak. Ovo je prokomentirao i Enes Salkić: „Meni nije jasno da se kažnjava narod koji brani prirodu, koji brani vodu koja nam je sve, izvor života. Ja to ne mogu da shvatim. Pa šta treba raditi s onima koji uništavaju prirodu ako ovako postupaju s nama?“

I Mjesna zajednica je naša!

Mještani smatraju da su svi problemi krenuli iz Mjesne zajednice Kruščica koja je radila protiv interesa stanovnika Kruščice. U najširem smislu, učestvovanje u raspravi je praktično korištenje osnovnoga političkog prava da se raspravlja o temeljnim društvenim, političkim i ekonomskim institucijama i principima organizacije društvenih odnosa. Iako mjesna zajednica (MZ) predstavlja najniži oblik neposrednog učestvovanja građana i građanki u odlučivanju o lokalnim poslovima, ovaj oblik lokalne samouprave im je najbliži, a na primjeru Kruščice možemo vidjeti koliko je značajno da budemo uključeni na vrijeme i pratimo rad svoje MZ. Možemo reći da je ovaj oblik samoorganizovanja građana koji počiva na principu samouprave obezvrijeđen namjerno kako bi se osujetilo bilo kakvo neposrednije učešće mještana. Ne treba zaboraviti da MZ može obavljati širok spektar važnih uloga, poput uspostavljan­ja kontakata između građana i lokalnih vlas­ti, koordinacije zahtjeva građana, pružanja raznih usluga, iniciranja društvenih i političkih aktivnosti u lokalnoj zajednici, usmjeravanja učešća građana u odlučivanju itd.

Zbog navedene uloge i svoga eksplicitno političkog karaktera MZ su očigledno mete za djelovanje političkih stranaka, što često onemogućava slobodniju artikulaciju lokalnog interesa. Rad mnogih MZ-a opstruiraju ili direktno kontroliraju političke stranke, što se ogleda u djelovanju pojedinih članova savjeta tih zajednica koji će interes lokalne zajednice podrediti interesu stranke, kakav je bio slučaj i u Kruščici. Političke partije imaju znatno veće resurse na raspolaganju za mobilizaciju glasača na izborima nego nezavisni kandidati / kandidatkinje koji nisu stranački opredijeljeni i zbog toga im je lakše organizovano djelovati u MZ-u i doći do pozicija u savjetu. Međutim, u ovoj mjesnoj zajednici nisu računali na izraziti mobilizacijski karakter koji ima borba za zajednička dobra, naočita za rijeke koje bude i snažnu emotivnu vezu. To nam je potvrdila i Hata Hurem, sadašnja članica Savjeta MZ-a.  Ona smatra da je bunt osvijestio ljude: „Narod je spavao i slijep bio dok nije počela borba protiv izgradnje hidrocentrala. Tada smo se usprotivili. Naša borba je i borba za našu viziju Kruščice. Nekad smo imali tri hotela, ovo je i danas poznato izletište jer imamo prekrasnu prirodu. Želimo da svoj rad usmjerimo na očuvanje prirode i razvoj resursa za odmor i rekreaciju, što smo i prije mali.“

Prije nego što su izbori u MZ-u održani, na zboru građana su tražili da se izglasa nepovjerenje predsjedniku i članovima Mjesne zajednice zbog nerada. Od tada su bili tri mjeseca bez MZ-a dok izbori nisu održani 4. 11. 2017. godine. Kažu da je izlaznost bila nezapamćena u poređenju s prijašnjim izborima za predsjednika / predsjednicu MZ-a i članove Savjeta kada se uglavnom nije ni znalo da se održavaju. Sada je više od 400 osoba izašlo na izbore, koje je obilježio i pokušaj sabotaže. Naime, kabl od reflektora na školskom igralištu, gdje su trebali biti održani izbori, presječen je, što je potvrdila i osoba koja je popravljala kvar. Također, u Općini su odbili zahtjev građana da izbori budu održani u nedjelju oko 14.00 sati kako bi što više ljudi moglo izaći i glasati. Odlučili su da izbor i budu održani u subotu oko 17.00 sati kad je već mrak i hladno. Uprkos svemu izbori su uspješno održani. Žene su odlučile da se kandiduju za pozicije u Mjesnoj zajednici nakon što se muškarci nisu uspjeli dogovoriti koga će kandidovati. Došlo je do sukoba između nekolicine oko pozicija – ko će biti predsjednik, a ko članovi Savjeta. Žene su prekinule svađu i odlučile da će one preuzeti sve aktivnosti vezane za izbore. Važno je naglasiti da su im muškarci dali punu podršku. Još jednom su pokazale odlučnost da predvode važan događaj za njihov zajednicu s obzirom na to da su shvatile koliko je važno da preuzmu Mjesnu zajednicu jer su problemi s hidrocentralom upravu tu i počeli. Predložile su nekoliko imena za predsjednicu. Krenule su od vrata do vrata i razgovarale s mještanima; nakon širokih konsultacija zajedno su odlučile da je Tahira Tibold najbolji izbor; rekle su da je ona časna i ugledna članica zajednice, sa životnim iskustvom. Ostale žene su izabrane između onih najaktivnijih koje dežuraju po 24 sata dnevno, rade istraživanja, sakupljaju dokumente, jednostavno su tu od samog početka ovih zbivanja. Kako je jedan mještanin rekao, one su zapravo naša ilegala, misleći  na pokrete otpora u Drugom svjetskom ratu. Upravo je iskustvo borbe bilo presudno da se promijene i pozicije moći te odnosi unutar zajednice.

Važno je naglasiti da su ovo mlade žene bez političkog iskustva ili visokog obrazovanja. Nikad ih nije zanimala politika do onog momenta kada su sjele na most da brane rijeku. Ne poznaju procedure i tek sada uče i čitaju Statut, ali kažu da se ne stide, niti ih je strah ovog izazova jer, prije svega, imaju podršku zajednice, a i svojih muževa, što je jako bitno, jer dosta njih mora svoje obaveze povjeriti njima kada idu da dežuraju a pretežno se radi o domaćicama. Kažu da se osjeti i promjena odnosa muškaraca prema ženama i prema ulozi žene u društvu. Do sada se smatralo da je ženi mjesto u kući. Sada su, međutim, shvatili da je njihova uloga mnogo značajnija i da nije ograničena na kućanske poslove i odgajanje djece. Sada kada su i sami morali stati za taj isti šporet i preuzeti ženske poslove dok one čuvaju rijeku, shvataju kakav je položaj žena u društvu. Ovdje je prigodno spomenuti i Silviju Federici, koja navodi da su žene ovisile o pristupu prirodnim resursima više nego muškarci, te da će se privatizacija resursa, poput vode, mnogo više odraziti na svakodnevni život žene i zato su upravo one te koje predvode borbu. Žene su glavna društvena sila koja stoji na putu potpune komercijalizacije prirodnih resursa. U Kruščici možemo prepoznati osnove ženskog komunalizma (grassroots women's communalism) – žene sada oblikuju kolektivni identitet, mijenjaju odnose moći u kući i zajednici te otvaraju procese samoprocjene i samoopredjeljenja iz kojih možemo mnogo toga naučiti.[2] Ekonomski se ova borba odražava na nekoliko načina; pored kućanskih poslova, žene se bave i poljoprivredom, a sada zbog stalnoga dežuranja ti usjevi propadaju, poput malina u koje su uložile značajna sredstva. Također nemaju vremena da prave proizvode koje prodaju, a zarada čini značajan dio kućnog budžeta. Kazne koje su dobile nekome mogu djelovati male, ali 200 KM u manjim mjestima je za neke porodice i pola mjesečnih prihoda. Cijele familije žive od jedne penzije. Nekada su ovdje radila tri ugostiteljska objekta. Danas, kažu, niko nema perspektivu.  

Tahira Tibold, novoizabrana predsjednica Mjesne zajednice Kruščica, ispričala nam je šta se dešavalo na izborima i u MZ-u, kako su uspjele kandidovati šest žena u maloj sredini gdje su do tada smatrali da je ženi mjesto jedino za šporetom i u kući, a nikako u politici, te koji su im budući planovi.

„Nas je ukupno 11, šest Bošnjaka, četiri Hrvata i jedan Rom. Dosadašnja praksa je bila da svi rade po svome, ali nakon ovih izbora odlučili smo prvo to promijeniti. Organizovali smo sastanak i dogovorili se da ćemo od sada svi zajedno raditi. Kada smo dobili izvještaje za 2014. i 2015. godinu, uvidjeli smo da su velike pare uložene, oko 500.000 KM, a zajednica nije uopće primijetila ta ulaganja niti su ti projekti vidljivi, što je nemoguće kada vidite o kojim iznosima se radi. Zato smo rekli: nećemo više tako, jer kada smo razjedinjeni, veći je prostor za manipulacije. Jedino kada radimo zajedno, svima može biti bolje, kao nekad. Ova borba je otvorila i put ka suživotu. Moj zamjenik je Slaven Barišić. Sve projekte ćemo izvoditi do kraja, a ne ko do sada, uvijek se nešto radi i plaća, a ne znamo ni šta se uradilo, ni dokle se stiglo u implementaciji. Naprimjer, samo čišćenje korita rijeke se svake godine plaća po 130.000 KM. Nije nam jasno kako čiste korito kada mi nikog nismo vidjeli na terenu? Mi, mještani smo ti koji čiste korito, volonterski. Ušavši u MZ-u, mi smo riješili jedan veliki problem, a to je da sada napokon imamo pravno tijelo kroz koje možemo djelovati. Do sada šta god bismo pokušavali, osnovni prigovor je bio da nemamo pravo jer smo neformalna grupa. Ja  također nemam političkog iskustva, ali učim u hodu. Znam da se MZ pretežno bavi komunalijama, smećem, vodom, kanalizacijom i sl. Meni se čini da je MZ poput male općine.  Naši planovi su da ovo mjesto učinimo što pitomijim za život. Prvi i osnovni cilj je zaštita rijeke. Želimo se udružiti sa što više susjednih mjesnih zajednica da zajedno pokušamo pokrenuti ovaj kraj.“

Tahira nam je ispričala i zašto je ova borba zapravo borba za život.

„Svi dobijaju vodu, a mi koji živimo ovdje nemamo vode. Nama cijevi prolaze ispred kuće, napravili su nam i šahtove ali vode nema. Projekat vodosnabdijevanja u našem mjestu nikad nije završen. Svi koriste neke svoje, individualne izvore, ali to nije sigurno, smrznu se cijevi, a voda nije zdravstveno ispravna. Dvije godine nam obećavaju i ništa. Zenica ima koncesiju na vodu[3] iz Kruščice, i Vitez se jednim dijelom snabdjeva sa tog izvora ali mi ništa od toga nemamo. Ovo je borba za život, za pitku vodu. Bez struje možemo, ali bez vode ne možemo živjeti. Nije to borba samo za život nas koji ovdje živimo, nego i svih  bića koja se poje na rijeci. Primijetili smo da je vode sve manje. Nekada je proticalo oko 520 l/min., a sada je protok vode 260 l/min. Izdašnost izvora se primjetno smanjuje. Umjesto da zaštitimo izvore, oni su radove počeli čak i u vodozaštitnoj zoni. Kaptažu bi kopali na dubini od 10 metara i postoji mogućnost da povuku sve izvore, uključujući i ovaj koji se koristi za vodosnabdijevanje. Niko ne razmišlja o posljedicama. Vitez i Zenica ljeti obično imaju redukcije zato što se smanjio protok vode, a vjerovatno je i nelegalna sječa šume imala uticaja. Meni nije jasno zašto se gradnja hidrocentrala planira na vodama koje su pitke? Zašto to treba uništiti? Pa ovo su vode prve kategorije. Prije rata smo imali mnogo fabrika, koliko su one trošile struje? Danas toga više nema i kako to da fali struje? Očigledno je da za naše tržište ima dovoljno, ali izgleda da je bitan samo izvoz. Ko upravlja svim tim? Čini mi se da će se u budućnosti voditi ratovi za vodu! Mislim da mi pravimo veliku grešku, pa zar ne možemo nešto naučiti od ljudi koji imaju neko iskustvo. Zar moramo sve na svojoj koži osjetiti? Niko ne polazi od takvih stvari. Evo, nedavno sam čula za primjer Austrije, tamo su počeli uklanjati te hidrocentrale jer su primijetili da je ekosistem narušen. Zbog narušavanja prirode prestali su ih graditi. U svijetu vlada virus pohlepe i korupcije; ljudi se za male novce prodaju, a toliko su pohlepni da ne biraju sredstva kojima dolaze do bogatstava, nikad im dosta, hoće stalno da im se čaša prelijeva. Ali uopće nisu svjesni šta će ti sve to bogatstvo ako se ovo sve (op.a. priroda) uruši? Niko ne vidi dalje od svog nosa, samo daj mi, i to danas. A niko nije svjestan da smo mi ovo sve dobili u nasljeđe i da buduće generacije imaju pravo da isti ovaj okoliš koriste. Pa što danas sve treba uništiti? Ne treba. Zato su borbe poput naše važne. Nadam se da ćemo pokrenuti val promjena u Bosni i Hercegovini, da će se još ljudi probuditi“, smatra Tahira Tibold.

 

 

[1] Ostaje nejasno kako bivši saziv Savjeta MZ-a Kruščica može ozbiljno tvrditi da je ta sumnjiva javna rasprava dovoljna kada se donosi ovako važna odluka za zajednicu. U članu 80. Statuta Općine Vitez piše da savjet mjesne zajednice, sukladno ovom statutu, radi raspravljanja o potrebama i interesima građana te davanja prijedloga za rješavanje pitanja od  mjesnog značaja, može sazvati zborove građana. Iako problematičan, član 67. navodi da mjesni zbor građana može punovažno odlučivati ako je prisutna jedna desetina  građana upisanih u birački popis toga zbora. Čak nisu ni upotrijebili mehanizam koji im daje legitimitet, a i da jesu, trebali bi im potpisi oko 250 građana upisanih u birački spisak, a ne njih 40.

[2] Federici, Silvia. Feminism and the Politics of the Commons. Link: http://www.commoner.org.uk/wp-content/uploads/2011/01/federici-feminism-and-the-politics-of-commons.pdf .

[3] Godine 1967., postignut je konačan dogovor i donesene odgovarajuće odluke od strane skupštine opštine Vitez i skupštine opštine Zenica, a već 1968. godine je počela izgradnja vodovoda Krušćica. Do kraja 1969. godine izgrađene su kaptaže na izvorištu i cjevovod Kruščica-Zenica u dužini od 22 kilometra, te je iste godine i pušten u funkciju. Maksimalni kapacitet izvorišta je 520l/sec koja se po sporazumu općina dijeli u odnosu 23% za Vitez i 77% za Zenicu.  Izvor JP „VIK“ d.o.o. Zenica - OD NASTAJANJA DO DANAS: http://www.vikze.ba/o-nama/historijat/

 

Povezani sadržaji

  • Sarajevo na vodi, a građani bez vode

    Sarajevo je grad koji je nekada bio prepoznatljiv po mnogobrojnim javnim česmama, a danas po redukcijama i problemima u vodosnabdijevanju. Mnogima situacija u kojoj se nalazimo djeluje neobjašnjivo i iracionalno s obzirom na to da smo prema podacima Svjetske banke jedna od zemalja s najvećom količinom obnovljivih izvora pitke vode po glavi stanovnika u regionu, sedma u Evropi, a po vodnim resursima bogatija od mnogih zemalja svijeta, uključujući Kinu, Francusku, Njemačku, Japan i SAD.

    Autor/ka Alma Midžić
  • Vodoodbrana Sarajeva!

    Vodosnabdijevanje

    Još 1976. godine Gradska uprava Sarajeva pokrenula je projekat obnove i dogradnje vodovodne i kanalizacione infrastrukture u Sarajevu, koji je djelomično bio finansiran i kreditom Svjetske banke. Potrebe grada, čiji se broj stanovnika za tri decenije uvećao skoro četiri puta, su bile velike.

    Autor/ka Anes Podić
  • Smjernice za samoupravu – Učestvovanje stanovništva i upravljanje prostorom u Kantonu Sarajevo

    Samouprava

    O prostoru treba da razmišljamo kao i o okolišu – kao o temeljnom resursu od kojeg zavise i sve buduće generacije, istovremeno svjesni da se vrlo teško proizvodi, a lako i gotovo nepovratno troši. U temelju ove misli nalazi se ideja zajedničkog dobra – koja artikuliše veoma stari koncept: da bogatstva pripadaju svima nama i da resursi zajednice zahtijevaju aktivnu zaštitu i upravljanje kako bismo svi mogli imati koristi od njih. Jednom kada lokalni prostor shvatimo kao zajedničko dobro, postaje moguće oko ove ideje organizirati politički i praktični rad u lokalnoj zajednici.

    Autor/ka Alma Midžić