Treći entitet – fikcija?

Autorski tekst

Dok je Bosna i Hercegovina i sa dva entiteta nefunkcionalna, hrvatski predstavnik Dragan Čović nastoji da ostvari još jedan, treći entitet. Projekat se temelji na paradržavi „Herceg – Bosni“, a koji je tokom rata u Bosni i Hercegovini sprovodio etničko čišćenje. Kao prvi korak, Čović pokušava da potkopa funkcionalnost Federacije u Bosni i Hercegovini  putem reformi  izbornog zakona.

Polako je zavladala tišina u gotovo punoj maloj predavaonici u Hrvatskom domu Herceg Stjepana Kosače, tog 3. oktobra 2017. godine. Znatiželjni pogledi su usmjereni prema  podijumu na kojem Miroslav Tuđman, sin prvog predsjednika Republike Hrvatske, upravo zauzima svoje mjesto kako bi predstavio svoju novu knjigu, objavljenu 2017.godine u Zagrebu. Bivši šef Hrvatske obavještajne službe, po izgledu veoma nalik svom ocu Franji Tuđmanu, morao se ipak još malo strpiti. Jer, kao što je uobičajeno u ovom regionu, prethodni govornici hvale veličinu autora kao izuzetnog analitičara i velikog patriotu Republike Hrvatske.
Zaista, način razmišljanja Miroslava Tuđmana pruža uvid u poziciju hrvatskog nacionalizma u Hrvatskoj i Bosni Hercegovini. Njegova knjiga „Druga strana rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića“ ima za cilj obračunati se sa bivšim predsjednikom Bosne i Hercegovine, države koja je u proljeće 1992. godine postala nezavisna od Jugoslavije. Ali ne samo to: ona sadrži temeljno pozicioniranje hrvatskog nacionalizma i razotkriva pozadinu aktualne politike Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini (HDZ BiH).
Činjenica da je Izetbegović još prije rata zagovarao slobodno građansko društvo zapadnoevropskog kroja kao model za Bosnu i Hercegovinu, za Tuđmana predstavlja veliki izazov. Ali, on tu poziciju ne smatra fundamentalno evropskom, već općenito izuzetno opasnom za interese naroda, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Izetbegović je naglašavao da je negirao interese konstitutivnih naroda. Kao lider muslimanske nacionalne stranke od 1990. godine, nije prihvatio zahtjeve hrvatskih i srpskih naroda o priznavanju „nacionalnih identiteta i suvereniteta“ i time negirao legitimne interese vlastitog naroda. Tuđman razmišlja na ovaj način: da je Izetbegović prije rata pristao na jednu „mirnu podjelu“ i da nije polemisao protiv teritorijalne podjele zemlje prema etničkim kriterijima, do rata ne bi ni došlo. Međutim, njegova ustrajnost na jednoj jedinstvenoj, demokratskoj i nedjeljivoj građanskoj državi je upropastio Kutiljerov (Cutileiro) plan[1], oko kojeg se i međunarodna zajednica složila.

Podjela na tri dijela nasuprot građanske države

Teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine između tri konstitutivna naroda za Tuđmana bi bio  pravi put. Tuđman definira pojam konstitutivnosti –  još u socijalizmu je ustanovljeno postojanje tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini  – samo u svezi sa „suverenitetom“;  po njemu su narodi tek onda slobodni, kada su tri konstitutivna naroda teritorijalno suverena. U tom konceptu, individua se može posmatrati samo kao dio nacionalnog kolektiva,  sloboda nacionalnog kolektiva ostvaruje se, pak, samo ako se raspolaže teritorijalnim suverenitetom.

Tuđman misli da je rat mogao biti izbjegnut, da je muslimanska stranka SDA bila spremna da napravi „deal“ o redefinisanju bosanskog ustava sa srpskim i hrvatskim strankama.[2] Tome se ispriječila Izetbegovićeva borba za multinacionalno društvo. „Umjesto da teži  jednakopravnosti naroda, Izetbegović se zalaže za jednu državu u evropskom smislu i time je reducirao nacionalni identitet na bosansko-hercegovačko državljanstvo“, istakao je Miroslav Tuđman u svom predavanju u Mostaru.
Doima se neobično: Tu stoji jedan predstavnik HDZ-a, vladajuće stranke u Hrvatskoj i odnedavno članice Evropske unije, i sasvim ozbiljan prebacuje jednom drugom političaru da zastupa vrijednosti gradjanske države. Čini se da desno krilo HDZ-a  nije razumjelo na kojim temeljima se zasniva Evropska zajednica zajedno sa svojom demokratskom orijentacijom.

Tuđman odbacuje da je Izetbegović u svojoj argumentaciji govorio iz srca širokih dijelova predratnog društva izvan nacionalnih granica, da je izražavao multietničnost i da je isticao multinacionalnu tradiciju zemlje koja se tada podrazumijevala. Po Tuđmanu, do rata 1992. godine dovela je Izetbegovićeva „mantra“ o kontinuitetu višestoljetnog zajedničkog življenja i dugoj tradiciji državnosti Bosne i Hercegovine.[3] Miroslav Tuđman je mišljenja da Alija Izetbegović nosi krivicu za rat u Bosni i Hercegovini, jer se  zalagao za multinacionalno građansko društvo.

Za Tuđmana i njegovu HDZ, priznavanje nacionalnog samoodređenja  do danas ostaje ključni problem u Bosni i Hercegovini. Budući da su Srbi njihove nacionalne interese u Daytonu ostvarili, logično je da bi se sada i Hrvati trebali boriti za priznavanje njihovog nacionalnog samoodređenja u okviru Federacije Bosne i Hercegovine. Tuđmanove argumentacije u knjizi podupiru zahtjev hrvatskih nacionalista pod vodstvom Dragana Čovića (u odsustvu tog dana), predsjednika HDZ-a BiH i hrvatskog člana u  Predsjedništvu BiH, za „trećim entitetom“ u Bosni i Hercegovini. Treći entitet je postojao već jednom u obliku para-države Herceg-Bosne, još u toku rata.

Susret u Karađorđevu

Moglo bi se tvrditi da teza o Izetbegovićevoj  krivici za rat u Bosni i Hercegovini ima za cilj da skrene pozornost sa rasprave o hrvatskoj odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini. Osim toga, ova teza ni na koji način ne uzima u obzir dinamiku srpske ratne politike. Vrlo je upitno, da li bi se Milošević  i srpski radikali uopšte upustili u „mirnu teritorijalnu podjelu“ zemlje.

Rasprava o Karađorđevu, pak, potresa temelje hrvatskih nacionalističkih pozicija i mora se suzbiti svom žestinom, posebno u hrvatskoj javnosti. Protogonist teze u Hrvatskoj je Stjepan (Stipe) Mesić, od 2000. godine nasljednik Franje Tuđmana kao predsjednik zemlje. Bivši sljedbenik i suosnivač HDZ-a je istupio iz stranke 1994.godine, a taj korak je uglavnom pravdao hrvatskom politikom u Bosni i Hercegovini. Mesić je stoga postao neprijatelj nacionalističke desnice u Hrvatskoj. Hrvatskoj javnosti je bila teško prihvatljiva činjenica da se sa jedne strane vodio domovinski rat protiv „srpskog agresora“, a da se, s druge strane, sa istim surađivalo.
Mesić tvrdi da je Franjo Tuđman još prije proglašenja nezavisnosti u ljeto 1991. godine pregovarao sa predsjednikom Srbije, Slobodanom Miloševićem, o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine između dviju država. Dana 25.marta 1991.godine, dvojica predsjednika su se susreli u Karađorđevu, i u privatnom razgovoru (u četiri oka) ustanovili su osnovne smjernice ove politike. Stipe Mesić, koji je u to vrijeme bio predsjednik Predsjedništva Jugoslavije i prema tome posljedni predsjednik Jugoslavije, bio je lično prisutan u Karađorđevu. Doduše, on i  tadašnji premijer Jugoslavije, Ante Marković, moraju priznati da u tim razgovorima nisu  lično sudjelovali.[4] Tuđman mu je poslije razgovora sa Miloševićem rekao: „Hrvatska će biti uskoro velika kao nikada do sada u njenoj povijesti.“
Slobodan Milošević se tokom suđenja u Den Haagu navodno nije mogao sjetiti tih dogovora u Karađorđevu. Ipak, mnoge publikacije – kao i biografije bivših generala i političara – u Srbiji podupiru tezu, da je u Karađorđevu utrt put teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine. I prije nego što su kao protivnici ratovali u Hrvatskoj, može se zaključiti da su se srpski i hrvatski nacionalisti „u principu“ već bili dogovorili oko budućnosti Bosne i Hercegovine. Za Stipe Mesića, ova teza bila je potkrijepljena ratnom politikom koja je uslijedila s obje strane. „Mora se jednostavno razmotriti, šta se zapravo dogodilo.“

Saradnja Bošnjaka i Hrvata

Na početku demokratizacije u Bosni i Hercegovini, nacionalni sukobi su odigrali jednu manju ulogu. Na izborima 1990. godine  formirale su se nacionalne stranke:  Srpska demokratska stranka (SDS), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i muslimanska Stranka za demokratsku akciju (SDA), koje su se udružile protiv lijevog i liberalnog spektra, stranaka  proizašlih iz Saveza komunista: Socijalna demokratska partija (SDP) i Reformska partija Ante Markovića. U različitim gradovima formirali su koalicije protiv tih eksplicitno nenacionalističkih, ljevičarsko-liberalno orijentiranih stranaka. Značajna je fotografija iz 1990. godine na kojoj Radovan Karadžić, Alija Izetbegović i Stjepan Kljujić demonstriraju dobru međusobnu saradnju.

Većina stanovnika Bosne i Hercegovine je vjerovalo – čak i kad je počeo rat u Hrvatskoj u junu 1991. godine  – da nikada ne bi moglo doći do rata u Bosni. Narodi su bili u velikoj mjeri izmiješani, jedva da je bilo područja u kojima je jedna grupa bila u apsolutnoj većini. Ko je htio rastrgnuti leopardovu kožu, dakle, ko je stremio „teritorijalnom suverenitetu jednog naroda“, neizbježno je morao primijeniti zločine etničkog čišćenja. Drugim riječima, da bi se postigli nacionalistički ciljevi, da bi se uspostavila vlast nad jednim teritorijem, moralo se od samog početka pristupiti sa propagandom, sa (vojnim) uspjesima, ali i sa represivnim mjerama prema onim „drugim“ i prema „vlastitom  narodu“  - ko se nije pridružio, bio je obilježen i optužen kao „izdajica svoga naroda“.

Milošević i srpski ekstremisti uspjeli su da ponude „projekt Velike Srbije“ kao model koji je bio atraktivan velikom dijelu srpskog stanovništva. Brzim vojnim uspjesima obezbijeđena je lojalnost, jer su Srbi 1992. godine u vrlo kratkom periodu osvojili skoro 70 posto teritorije, izvještaji o desetinama hiljada ubijenih i dva miliona ljudi protjeranih iz njihove domovine su u srpskoj javnosti prikazivani kao laži.
Hrvatski nacionalisti su bili u daleko težem položaju. U prvim mjesecima rata, Hrvati su se još uvijek zajedno sa Bošnjacima borili protiv srpske agresije, uglavnom na hrvatskim teritorijima zapadne Hercegovine, centralne Bosne (Travnik, Jajce), ali i u Mostaru, kako bi vojno osigurali područja naseljena Hrvatima. U Mostaru je tako zajednički djelujućim saveznicima uspjelo da izbace srpsko – jugoslavenske snage iz grada. Uostalom, u zimu 1992/93. godine su se odbrambene pozicije HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane) i Bosanske Armije (Armija BiH) mogle konsolidirati u ovim područjima.

Hrvatski preokret

Međutim, u jesen 1992. godine su se javili prvi znaci tenzija  u odnosima između Hrvata i muslimanskog stanovništva. U Prozoru je došlo do prvih borbi, a sa predajom Jajca od strane HVO-a (Hrvatsko vijeće obrane)  u novembru 1992. godine, srednjobosanskoj regiji je prijetila opasnost da ga Srbi osvoje. 9. augusta 1992. godine, kada je ubijen Blaž Kraljević, komandant HOS-a (Hrvatske obrambene snage, oružane snage koje su bile konkurencija HVO-u), promjena strategije je postala jasna. Kraljević se zalagao za zajedničku borbu Hrvata i Bošnjaka protiv srpskog agresora i podredio se zapovjednoj komandi Armije BiH pod vodstvom predsjednika Izetbegovića.
Početkom septembra 1992. godine  proglašena je „Hrvatska zajednica Herceg – Bosna“, početkom oktobra je smijenjen Stjepan Kljujić, predsjednik HDZ-a, koji je surađivao sa bosanskom vladom, te je zamijenjen radikalnim nacionalistom Mate Bobanom. Raspuštanje HOS-a, Bobanovo preuzimanje vlasti, odvajanje HVO-a od vrhovne komande Armije BiH su bili prvi znaci onoga što se trebalo dogoditi u maju/junu 1993. godine: hrvatske snage su napale njihove saveznike, bosanske jedinice i muslimansko stanovništvo u središnjoj Bosni i Hercegovini. Artiljerijski napadi na Mostar simboliziraju zahtjev vodstva, prije svega Mate Bobana, da Mostar učine glavnim gradom trodijelne Bosne i Hercegovine (Sarajevo za Bošnjake, Banja Luka za Srbe i Mostar za Hrvate).

20. augusta 1993., Mate Boban proglašava hrvatsku „Republiku Herceg – Bosnu“, i tom prilikom eksplicitno izjavljuje da je cilj njegove politike ujedinjenje Herceg – Bosne i  Hrvatske. Područja pod hrvatskom kontrolom su „etnički očišćena“, uključujući oblast oko Stoca, grad Čapljina, dok su se logori Heliodrom, Dretelj i Gabela punili sa bivšim muslimanskim vojnicima HVO-a i muslimanskim i srpskim civilima. Uništavanje i ubijanje muslimanskih stanovnika sela Ahmići kod Viteza i napad na selo Stupni Do kod Vareša je veliki ratni zločin Hrvata, koji simbolizira volju nacionalista da silom sprovedu etničke podjele, kako u oblastima pod hrvatskom kontrolom, tako i u srednjoj Bosni.

Konture  Karađorđeva su postale vidljive ovih mjeseci. Mate Boban se sreo sa Radovanom Karadžićem već 05. maja 1992. godine u austrijskom gradu Grazu. Šta su se njih dvojica konkretno dogovorili, nikada nije objavljeno. Ako ništa drugo, barem su hrvatski zahtjevi obznanjeni. Linija između dviju strana trebala je biti tzv. banovinska granica, koju je Hrvatska dobila 1939.godine u Kraljevini Jugoslaviji, a kojom su dominirali Srbi. Radi se o liniji Jajce-Sarajevo, koja bi se protezala uzduž uzvisina dolina rijeka Lašve i Bosne, pri čemu bi sva podrucja zapadno od te linije pa sve do Jadranske obale obuhvatile hrvatsko podrucje .[5]  U skladu sa tim, ostatak Bosne i Hercegovine bi pripao srpskim oblastima, uključujući i dijelove pretežno naseljene Hrvatima i Bošnjacima, kao što je područje uz rijeku Savu-Posavina, što mnogi Hrvati iz te regije Tuđmanu nisu nikada oprostili. Od jeseni 1992. godine se po  toku ratnih dešavanja moglo zaključiti da su obje strane izbjegavale dalje sukobe u Bosni i Hercegovini. Događaji u Jajcu i izravna saradnja u srednjobosanskoj općini Zavidovići između HVO-a i srpskih jedinica upućuju čak na direktnu vojnu saradnju. Plan podjele Bosne na tri dijela (ili podjele na dva dijela, eliminiranjem muslimana) mogao je uspjeti, da nije došlo do iznenađujućih preokreta.

Novi preokret u ratu

Kao prvo, bosanske trupe su u jesen 1993. godine uspjele da jednu trećinu područja koje su kontrolirali Hrvati - dakle Herceg–Bosna, oblasti između doline Lašve i glavnog uporišta zapadne Hercegovine – vojnim operacijama vrate; Busovača i Vitez su bili okruženi Armijom BiH. HVO je pretrpio teške udarce. Armija BiH je slavila i vojne uspjehe protiv Srba 1993/1994. godine. Bosanske jedinice su zauzele kako planinu Vlašić  pored Travnika, tako i prevoj na Kupresu, što je znatno poboljšalo njihovu stratešku poziciju.

Kao drugo, SAD i Njemačka su pokušale utjecati na Hrvatsku, da postignuti dogovor u Karađorđevu i njegovu provedbu okončaju. Već u jesen 1993. Godine,  počeli su prvi razgovori o okončanju borbi. Mate Boban je u decembru pod pritiskom Zagreba uklonjen i iščezao bez traga. „Rat u ratu“ između HVO-a i Armije BiH je u martu 1994. godine zvanično okončan i regija je prema „Vašingtonskom sporazumu“ reorganizirana. Herceg–Bosna je u martu 1994.godine Vašingtonskim sporazumom ukinuta i priključena oblastima koje je kontrolirala vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Federacija je podijeljena na 10 kantona. Nakon toga, Hrvatima je ostalo još tri kantona sa jasnom hrvatskom većinom. Vlastitu državu više nisu imali. HVO i Armija BiH su bili pozvani da ponovo surađuju. Amerikanci su Hrvatima zauzvrat obećali značajnu vojnu pomoć, s ciljem da omogući Hrvatskoj vojsci (HV) da otjera srpske snage iz Hrvatske. Nakon što je Hrvatska vojska početkom augusta 1995. Godine, u ofanzivi koja je trajala 72 sata, razorno potukla srpske trupe i primorala ih na povlačenje iz Hrvatske (Operacija Oluja), počela je priprema za zajedničku vojnu akciju u Bosni i Hercegovini. Vojnim saveznicima je u septembru 1995. godine uspjelo da potuku srpske oružane snage u okviru ofanzive „Maestral“ u Bosni i Hercegovini i da povrate veliki dio zemlje.  Međutim, taj „brak“ nije bio iz ljubavi. Čak je došlo, kao pri ponovnom osvajanju Jajca u septembru 1995. godine, do pucnjave između Armije BiH i HVO-a. Franjo Tuđman je, na užas hrvatskih ekstremista iz Mostara, prekrižio dotadašnju strategiju. Na kraju su morali sa ogorčenjem prihvatiti kompromis dogovoren između SAD-a i Hrvatske. Ali je već tada bilo jasno da će svoju poziciju braniti svim mogućim sredstvima. I uspjeli su da kroz kontrolu nad medijima i poticanje straha od „drugoga“ usade u svijest „svog“ stanovništva, da su zapravo HDZ i HVO spasili Hrvate u Bosni i Hercegovini od uništenja koje im je prijetilo od Srba i Bošnjaka.

Još uvijek granice u Mostaru

Za razliku od post-ratnog perioda, kada je prilikom posjete Franje Tuđmana dolazilo na hiljade ljudi, interes za predavanje Miroslava Tuđmana početkom oktobra 2017. je bio nešto manji. Među nešto više od 100 slušatelja nalazila se, doduše, krema hrvatskog nacionalizma, međutim sin „oca naroda“ nije mogao mobilizirati mase. Nacionalističke strasti su se - barem naizgled - utišale. I Hrvati iz zapadnog Mostara imaju druge probleme umjesto da se neprestano okolo motaju sa zastavom Herceg–Bosne. Oni obavljaju svoje svakodnevne poslove i potrepštine, ili se sreću sa prijateljima u mnogobrojnim restoranima i kafićima.

Poslije obnove, Mostar je povratio sliku lijepog grada. Ljudi su ljubazni prema strancima, mnoštvo turista iz čitavog svijeta posjećuju glavnu atrakciju, rekonstruirani Stari Most. Zdanje, koje je već u ono vrijeme stavljeno na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine, ciljano je razoreno u novembru 1993. od hrvatskih tenkova. Most je obnovljen vjerno prema originalu, prije svega na inicijativu Hansa Košnika  (Koschnick), bivšeg gradonačelnika Bremena, koji je 1994. godine po nalogu Brisela (Brüssel) obnašao funkciju upravnika Evropske unije za Mostar, i 2004. godine svečano otvoren. Nacionalističke atmosfere kakva se osjećala neposredno poslije rata, na površini više nema. Ali, ispod površine još uvijek tinja. Tragove rata Bošnjaci doživljavaju još uvijek kao duboke rane. Hrvatske bombe su 1993/94 godine ubile oko 3000 ljudi, a Istočni, stari, historijski dio grada je bio skoro potpuno uništen. Kada su se ljudi u proljeće 1994. godine usudili izaći iz podruma, našli su se okruženi ruinama.
„Izdaja“, koju su ovdje doživjeli promjenom pozicije hrvatskih ekstremista pod vodstvom Mate Bobana, produbila je jaz više nego granate. S obzirom na obim počinjenih zločina tokom etničkog čišćenja u Srednjoj Bosni, Stolcu, dolini Neretve u Ljubuškom i podizanjem koncentracionih logora oko Mostara, kod Bošnjaka je napad „kršćana“ 1993/94 godine doveo do izgradnje vlastitog nacionalno-vjerskog  identiteta. Kratko rečeno, u istočnom Mostaru je SDA glavna.
Doduše, pod pritiskom Visokog predstavnika Pedi Ešdauna (Paddy Ashdown) grad je 2004. godine ponovo ujedinjen. Podijeljen je na 6 distrikta, ali do danas se nije postigao dogovor oko zajedničke uprave. U Mostaru od 2008. godine praktično nema općinskih izbora, gradom privremeno upravlja Hrvat i član HDZ-a, gradonačelnik Ljubo Bešlić. Međutim, još uvijek nema jedne zajedničke upravne administracije koja bi se sastojala od demokratski izabranih predstavnika. To je jedinstven slučaj u Evropi.
Zato ima dva univerziteta, dva nogometna kluba, dvije administracije, dva školska sistema. U gradu postoje dva paralelna svijeta, u kojem, doduše, tu i tamo ima preklapanja. Nekoliko hiljada Bošnjaka su barem mogli povratiti njihov posjed i vratiti se u zapadni dio grada. Više nije tabu posjetiti drugi dio grada, i kao što je uobičajeno kod novinara i profesora, čak ostvariti profesionalne kontakte. Ljudi su ljubazni jedni prema drugima, ali ipak, različiti načini razmišljanja koji je u međuvremenu duboko ukorijenjeni se ne mijenjaju.
Za vrijeme nemira u proljeće 2014. godine se, doduše, okupilo nekih stotinjak ljudi sa obje strane da zajednički provale u urede nacionalističkih stranaka, kako glavnog sjedišta muslimanske SDA, tako i hrvatskog HDZ-a. Ali, poslije slabljenja protestnog talasa protiv nacionalizma, koji je iz Tuzle i Sarajeva zapljusnuo i Mostar,  pokret se raspada. Političari vladajućih stranaka se, kao i uvijek, grčevito drže svojih udobnih fotelja i okupljaju se u zaklonjenim luksuznim restoranima izvan grada – što dalje od građanstva -  da bi razgovarali uz morske specijalitete i čašu vina.

Model vladavine bez izbora

Nastao je sistem vladavine kojem nisu potrebni izbori.  Autoriteti u istočnom Mostaru su se prilagodili, pa tako prešutno podržavaju gradonačelnika Ljubu Bešlića. Kanali korupcije su poznati, svaki od vladajućih slojeva, iz oba dijela grada, dobivaju svoj dio kolača. Ako bi se ova gospoda pitala, izbori kao nesiguran faktor ne bi više bili potrebni. Faruk Kajtaz, poznati novinar i politički analitičar, koji upravlja internet portalom Starmo, kaže: „Mostarski model bi se, prema željama vlastodržaca, mogao proširiti čak na cijelu Federaciju.“Jer, na taj način vlastodršci u ostvarivanju svojih ciljeva ne bi imali potrebu da na izborima instrumentaliziraju svaki „svoju“ masu sljedbenika.  
I to bi moglo funkcionirati, jer ne postoji istinska opozicija ili je cjelokupna opozicija razbijena. Opozicione stranke, doduše, postoje, ali one životare samo u sjeni. One svojim sljedbenicima ne mogu ponuditi nikakvu perspektivu. Tko se želi zaposliti, kako na hrvatskoj tako i na bošnjačkoj strani, mora se dogovoriti sa HDZ-om ili SDA. Kritički duh, koji u privatnim razgovorima pomalo zasvjetluca, svaki put se gasi zbog stvarnosti. „Na izborima za   državni nivo vlasti i za parlament Federacije sam morala glasati za HDZ, inače bi moji roditelji izgubili posao“, objašnjava jedna studentica iz zapadnog Mostara i time se dotiče problema koji je prisutan u svim dijelovima BiH-a.[6]
Teoretski, na temelju demokratije, ove okolnosti otvaraju neka pitanja i za misiju EU (Evropske unije) i OHR (Ured visokog predstavnika u BiH), koji su još uvijek prisutni u zemlji. Kako se ova realnost usklađuje sa evropskim vrijednostima, samo je jedno od pitanja  međunarodnoj zajednici. Na jednu konzistentnu politiku obiju institucija prema ovom problemu, većina ljudi u ovoj zemlji uzaludno čeka već desetljećima.

Od katoličke crkve se također ne može očekivati neki civilizacijski ili demokratski impuls. Mostarski biskup Ratko Perić, koji pripada najkonzervativnijem krilu hrvatskog katolicizma i krajnje desničarski hercegovački franjevci (za razliku od srednjobosanskih) odbili su prisustvovati  svečanom otvaranju obnovljenog Starog mosta 2004. godine. To je bio jasan znak pred okupljenim uzvanicama svjetskog formata, da katolička crkva i dalje želi zadržati uništene mostove između dvije strane. Daleko ozbiljnije je to što još od 1945. unutar katoličke crkve nije došlo do samokritičnog suočavanja sa prošlošću. Mnogi svećenici i franjevci čak ni ne poriču bliskost hercegovačkog klera sa ustaškim režimom u Drugom svjetskom ratu. Činjenica, da su hercegovački franjevci u Drugom svjetskom ratu povremeno upravljali zloglasnim koncentracionim logorom Jasenovac, gdje je preko 80 000 ljudi ubijeno, očigledno nije dovela do samokritične refleksije. Sa druge strane su smrtne presude koje su partizani  poslije 1945. izrekli katoličkim svećenicima zbog njihove podrške ustaškom režimu (NDH),  obilježene su kao ratni zločini.

Opoziciona stranka HDZ-1990 se odvojila od njene matične stranke početkom milenija, te su joj mogli dijelom ravnopravno konkurirati. Katolička crkva je isprva snažno podržavala tu stranku, jer je bilo došlo do sukoba sa vodstvom HDZ-a. Poslije je uslijedio neprestani pad podrške biračkog tijela.
Čini se da je današnji HDZ-1990  nešto nezavisniji od katoličke crkve. „Slijedeće godine na izborima u Bosni i Hercegovini imamo posljednju šansu da promijenimo kurs,“, kazao je Ilija Cvitanović, umjereni predsjednik stranke tridesetih godina, koji zahtjeva kompromise među narodima, da bi se još uvijek uskočilo na voz koji vodi ka evropskim integracijama. „Nama su potrebne temeljne promjene u Bosni i Hercegovini. Ali kako možemo sprovesti nužne reforme sa starim političarima poput Dragana Čovića, koji već godinama čvrsto drže svoje pozicije?“   

Međutim, da bi stranka zaista bila uspješna, ona ljudima mora ponuditi perspektivu, odnosno zaposlenje. Tu ni crkva ne može pomoći. Neke druge novoosnovane stranke su nakon početnih uspjeha također propadale . Hrvatska seljačka stranka ima još nekolicinu sljedbenika u hrvatskim enklavama Srednje Bosne, Socijaldemokrati poslije gubitka vlasti u Zagrebu jedva da imaju šanse.

Stubovi moći HDZ-a

U posljednjih 20 godina, HDZ-e je uspješno pokušao da organizira život Hrvata u Bosni i Hercegovini i da osigura njihovu lojalnost. Poslije poraza Herceg Bosne su izvukli zaključak da unatoč gubitka državnih institucija na svim nivoima moraju biti prisutni u svim sferama života, u općinama, školama, bolnicama, univerzitetima, u medijima, udruženjima, te u organizacijama veterana, i naravno, u kantonima. Preduzeća iz doba socijalizma su privatizirana, što znači da je plijen razdijeljen među favoritima i vodstvom stranaka. Još  u vrijeme kada je Volfgang Petrič (Wolfgang Petritsch) bio Visoki predstavnik, legalizirana je tripartitivnost telekomunikacijskih sistema koja strankama donosi značajne prihode.
Izgradnju ovakvog sistema podržavali su zamašni prilivi novca iz Hrvatske, subvencije za obrazovni sistem, za bolnice i ratne veterane HVO-a. Čak i kad je objelodanjeno da mnogo novca završava u džepovima političara, isti su mogli zadržati svoje pozicije. Uprkos povremenom pritisku na bankovni sistem (Hercegovačka banka - u vrijeme dok je Visoki predstavnik bio Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) privremeno stavljena pod kontrolu međunarodne zajednice), stranci je ipak uspijevalo da  preusmjeri prilive novca u vlastite svrhe. Sa izborom Stipe Mesića za predsjednika Hrvatske i preuzimanjem vlasti od strane SDP-a početkom milenija, financijska podrška za Hercegovinu je smanjena, ali pobjedom HDZ-a u Hrvatskoj na izborima 2004. godine opet se nastavlja.

Kao  veliki „uspjeh“ stranka si pripisuje to što je OSZE 2003. godine podlegao njihovom pritisku i preoblikovao obrazovni sistem u Federaciji. Od tada su hrvatski učenici počeli učiti iz hrvatskih školskih udžbenika, u kantonima sa miješanim stanovništvom učenici su podijeljeni prema religiozno-nacionalističkim kriterijima, i kao posljedice su nastale tzv. „dvije škole pod jednim krovom“ (sa dva odvojena školska ulaza,) što znači, u istim školskim objektima učenici su sada slušali predavanja prema različitim nastavnim planovima i programima. Svjedočanstva hrvatskih učenika su jedno vrijeme čak bila ukrašena sa amblemima zastave Herceg Bosne. Proteste protiv ove prakse su potisnuli lokalni političari HDZ-a. Djelotvorno: jer svakome u ovoj zemlji je poznato, ko dijeli poslove. Ko to želi biti žigosan kao izdajnik, posebno u selima ili manjim gradovima?
Ovu osnovnu konstataciju nije promijenila niti pobuna pojedinih učenika u Jajcu, nekadašnjem kraljevskom, srednjovjekovnom gradu mješovitog stanovništva. Učenici srednjih škola su početkom ljeta  2017. godine zahtijevali da budu zajednički podučavani i da se ukinu tzv. „dvije škole pod jednim krovom“. Ova aktivnost je probudila veliku pažnju, tim činom se vratilo nešto kao svijest o tradicionalnom bosanskom suživotu, međutim, prema izjavama aktivista civilnog društva, roditelji ovih učenika su bili izloženi pritisku nacionalističkih stranaka.
Ovaj ishod je bio očekivan, jer je i muslimanska nacionalistička stranka SDA u posljednjih nekoliko godina, korak po korak, i sama usvojila koncept religiozno – nacionalističkog razdvajanja. Na samom početku novembra 2017. godine, Ministarstvo za obrazovanje je u Sarajevu, po nalogu kantona pod vlašću SDA, podijelilo anketne listiće, u kojima su roditelji učenika trebali odlučiti na kojem od tri jezika - srpski, bosanski ili hrvatski - žele biti podučavani, što naravno podrazumijeva i drugačiji nastavni plan i program.

Ponavljanje historije kao farsa

Arhitekt i moćni čovjek bosanskih Hrvata je Dragan Čović, 61-godišnji  predsjednik stranke i hrvatski član Predsjedništva na državnom nivou Bosne i Hercegovine. Titulu doktora mašinstva je dobio 1996. godine, a od 1992. – 1998. Bio je direktor u bivšoj jugoslavenskoj firmi za proizvodnju aviona SOKO. Od 1998. do 2001. godine  bio je zamjenik premijera  i ministar financija Federacije Bosne i Hercegovine. 2002. je po prvi izabran za predstavnika Hrvata u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Već tada nije mogao sa sebe skinuti glasine o korupciji i nepotizmu, tako da su se protiv njega vodili bezbrojni procesi. U maju 2005. bio je prinuđen (također po nalogu tadašnjeg visokog predstavnika Pedija Ešdauna) da podnese ostavku sa svog položaja. Ipak, on je iskoristio svoj položaj predsjednika HDZ-a da učvrsti svoju poziciju u Mostaru i ponovo bude izabran 2014. za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

U njegovoj ličnosti je utjelovljen mentalitet hrvatskog nacionalizma u Bosni i Hercegovini. Kad je predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik, vajan po istom kalupu, nakon  izbora 2014. godine počeo prijetiti izdvajanjem „njegovog“ dijela zemlje od zajedničke države, Dragan Čović je prepoznao priliku da od HDZ-a definirane „interese“ opet uvede u igru.

Njegove posjete Banja Luci i saradnja sa Dodikom u blokadi izmjena ustavnih amandmana, koje je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu tražio 2009. nakon presude u slučaju Sejdić/Finci, privukle su pažnju javnosti. Obojica se do danas bore protiv jačanja zajedničke države, što bi prema zahtjevu rezultiralo izborom jednog predsjednika. Ni presudom utvrđena diskriminacija građana ove zemlje koji ne pripadaju konstitutivnim narodima, za njih ne predstavlja problem.

Sprječavanje građanske države i jeste bio razlog za vođenje ratova. Nažalost, EU nije iskoristila priliku da evropsku perspektivu BiH, tj. pridruživanje zemlje i otvaranje pregovora o kandidatskom statusu, veže za ispunjenjem presude u Strazburu. Ova slabost evropske politike otvorila im je „prostor za igru“.

Zbližavanje Čovića i Dodika podsjeća na dogovor u Karađorđevu i na susrete Karadžića i Bobana tokom rata. Kao rezultat toga, Dragan Čović je opet počeo stavljati svoj zahtjev za trećim entitetom, od kojeg se nikada nije odustalo – a koji  teritorijalno nije ni definiran - u centar svoje politike.  Time je, uz aplauz iz Banja Luke, izazvao konflikt unutar Federacije Bosne i Hercegovine.

Novi izborni zakon i treći entitet

Presuda ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz 2014. godine po predmetu  Božo Ljubić je bila polazna tačka. Političar HDZ-1990 se žalio na nedovoljnu zastupljenost Hrvata u Zastupničkim domovima parlamenata. Kako navodi, u nekim kantonima hrvatska manjina zbog malog broja stanovništva nije mogla popuniti sva mjesta koja su im pripadala u Domovima naroda, pa tako ni ona mjesta na višim nivoima vlasti. Sud je pozvao zakonodavce, prije svega parlament Federacije, da nađe rješenje za ovaj problem. Hrvati su zahtijevali da im se barem na višem nivou Federacije uračunaju ona mjesta, koja zbog nedostatka predstavnika nisu mogli popuniti, kao npr. u Goraždu.

Čović je iskoristio presudu ustavnog suda za otvaranje još jednog „bojnog polja“. Za vodstvo HDZ-a su izbori za hrvatskog člana Predsjedništva 2006. i  2010. godine bili pravi šok:   Socijaldemokrata nenacionalističkog opredjeljenja, Željko Komšić, građanin Sarajeva, izabran je da predstavlja ne samo hrvatske, već interese svih građana. Na temelju izbornog zakona u Federaciji, osvojio je i veliki broj bošnjačkih glasova. Od tada, Čović i HDZ pokušavaju da promijene izborni zakon, kako bi doveli „prave“ Hrvate na vlast.

Čovićev cilj je da kandidati za hrvatskog člana Predsjedništva budu izabrani prije svega u područjima sa hrvatskom većinom. Izborne jedinice A, B i C bi se trebale podijeliti prema etničkim kriterijima. Izborna jedinica A se definira na osnovu  činjenice da ima preko 66%  hrvatskog stanovništva, izborna jedinica B čini više od 66% Bošnjaka, a izborne jedinice C su miješanog stanovništva. Prema njegovom modelu, kandidati bi trebali ostvariti većinu u izbornoj jedinici A, da bi bili izabrani. Pod ovakvim uslovima, samo kandidati HDZ-a mogu biti izabrani. Eksperti misle da je ovaj model jedva kompatibilan sa temeljnom evropskom idejom – to bi dovelo do cementiranja moći HDZ-ea.

Uostalom, takvo redefiniranje izbornih jedinica oslikava ideju teritorijalne podjele Federacije i moglo bi možda predstavljati prethodno nedefinirane granice trećeg entiteta. Doduše,  predsjednik HDZ-1990, Ilija Cvitanović, sprda se da bi treći entitet vjerovatno uključivao samo Široki Brijeg, Grude i Ljubuški, dok Čovićeva retorika podsjeća na filozofiju Miroslava Tuđmana. Prema izbornom zakonu, Hrvati bi bili u nepovoljnom položaju i bio bi im  uskraćen status konstitutivnog naroda. Zaključak bi bio: sloboda Hrvata bi se mogla osigurati tek sa dobivanjem kontrole nad onim teritorijem za koji misle da im pripada. Međutim, to vodi ka novom i opasnom konfliktu sa Bošnjacima, naročito u mješovitim kantonima. Provociranje novog etničkog čišćenja ionako neće biti moguće s obzirom na konstelaciju snaga  međunarodne zajednice i prisustvo međunarodnih institucija.

Malo je vjerovatno da će se izborni zakon realizirati na način na koji to HDZ želi. Prema informacijama iz diplomatskih krugova, rasprava o izbornom zakonu bi ipak mogla da dovede do blokade izbora u Federaciji. To bi značilo, da strah Faruka Kajtaza, da se model Mostara primijeni i u Federaciji, nije u potpunosti neosnovan. Međutim, totalna politička blokada teško da bi odgovarala građanima BiH – već sada stopa nezaposlenosti iznosi 50 posto, socijalna situacija u Bosni tjera stotine hiljada ljudi iz zemlje, a nacionalizam relevantnih političkih aktera, koji vlastite i interese vladajućih stranaka stavljaju iznad opće dobrobiti, nikako da prestane.

Presuda UN tribunala za ratne zločine u den Haagu

29.11.2017. godine, UN-ov tribunal za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji je u višoj instanci donio odluku o kaznama za ratne zločine optuženika: bivšeg premijera Herceg-Bosne, Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pusića. Usred  objave presude, jedan od optuženih, potpuno neometen od strane sigurnosnih i sudskih službenika, izvukao je iz džepa svoga sakoa malu flašicu i povikao: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac! Odbijam vašu presudu!“ i ispio flašicu u kojoj je bio otrov. Nekoliko sati poslije toga bio je mrtav.

Slobodan Praljak, nekadašnji pozorišni režiser i kasnije ratni vojni komandant Hrvatskog vijeća obrane (HVO) morao je računati sa 20 godina zatvorske kazne, koja mu je izrečena još u prvostepenom postupku. Pretpostavke hrvatske javnosti, da će presude biti blaže nego u prvostepenom postupku, pokazale su se kao pogrešne. Jadranko Prlić, nekadašnji premijer Herceg-Bosne, okamenjenog izraza lica je morao prihvatiti da mu je prvobitno presuđena zatvorska kazna u visini od 25 godina ostala nepromijenjena.

U Hrvatskoj i Mostaru niko nije računao sa takvom presudom. Prije sudske rasprave, većina hrvatskih eksperata, političara i veliki dio hrvatske javnosti obiju država su vjerovali da će optuženi biti oslobođeni. Prije svega Hrvati su se morali suočiti sa činjenicom da je sud okarakterizirao optužene kao „joint criminal enterprise“ – udruženi zločinački poduhvat (UZP). U presudi se više nije radilo samo o optuženima, o Jadranku Prliću, nego o cjelokupnom državnom vodstvu Hrvatske tokom rata. Tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, njegov ministar odbrane Gojko Šušak i general Hrvatske vojske i glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske Janko Bobetko, u međuvremenu svi preminuli, bili su na vrhu liste haškog tužioca.
Prema mišljenu suda, cjelokupno vojno i političko rukovodstvo Hrvatske je bilo duboko  umiješano u zločin protiv nehrvatskog, prije svega bošnjačkog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Sud je dokazao da je dio optuženih bio usko povezan sa vojnim strukturama i  Zagreba i Mostara.

Na taj način, sud je ispunio očekivanja Serža Bramerca (Serge Brammertza) i, prije svega,  žrtava rata. U skladu s tim, presudu su u Sarajevu dočekali sa olakšanjem. Međutim, hrvatska javnost u Hercegovini i Hrvatskoj se osjećala pogođenom. Još iste noći, u mnogim gradovima su organizirane manifestacije, koje su iskazivale solidarnost sa osuđenim ratnim zločincima. Zapaljene svijeće su gorjele u ime sjećanja na samoubistvo Slobodana Praljka.

Mišljenje većine profesora, političara i novinara u Zagrebu je da bosanski Hrvati nisu počinili ratne zločine, nego su branili hrvatska područja u Bosni i Hercegovini od srpske agresije. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je izjavila da „Hrvatska nije bila agresor, nego je sve učinila da Bosna i Hercegovina preživi kao država.“ U zajedničkoj izjavi, stranke su kritizirale presudu kao nepravednu i neprihvatljivu. Zanemaruju se „historijske činjenice i dokazi.“ Samoubistvo Praljka za njih je simbol nepravednosti presude.

Niti  predsjednica, niti parlament nisu pokazali nijednu gestu žaljenja prema žrtvama hrvatske agresije u Bosni i Hercegovini. Socijaldemokratska opozicija je također jednoglasno izrazila svoje ogorčenje. Kritičari Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini  smjesta su bili okrivljeni  za presudu. Tako je objasnio Vladimir Šeks, ratni ministar pravde: krivci za presudu u Den Haagu su Tuđmanov nasljednik na funkciji za predsjednika Hrvatske, Stipe Mesić, i bivša ministrica vanjskih poslova države, Vesna Pusić.
Konzervativno-nacionalistički blok u Hrvatskoj je oduvijek imao poteškoće sa suočavanjem s prošlošću i hrvatskom historijom[7]. Kako se HDZ postavlja prema Ustaškoj državi (NDH) iz Drugog svjetskog rata, blago rečeno je nejasno. Čak i Crkva se jednoglasno pridružila nacionalnom ogorčenju. Napomenula je da će hrvatski narod u Bosni i Hercegovini sada biti ugrožen.   

Franjevci iz srednje Bosne su se još prije mnogo godina žalili da „ratni zločinci sjede u prvim redovima u crkvama“, ali njihovi glasovi su izuzeci u Katoličkoj crkvi Hercegovine i Hrvatske[8].

Posljedice za Bosnu i Hercegovinu

Posljedice presude na razvoj događaja u Bosni i Hercegovini su nepredvidive. Sa presudom UN-Tribunala je pozicija hrvatskih nacionalista svakako oslabljena. Dragan Čović i vodeći političari HDZ-a su se nekoliko dana poslije presude našli u nekoj vrsti šoka. Zatim slijedi reakcija Čovića time što dovodi u pitanje integraciju BiH u Evropsku uniju, ostane li presuda na snazi.  Ova se izjava, prije svega sa bošnjačke strane, doživljava kao prijetnja, budući da su bosanski Hrvati privilegirani i automatski imaju pravo podnijeti zahtjev za putovnice u Republici Hrvatskoj, s kojima se mogu slobodno kretati unutar EU[9].  

U široj bosanskoj javnosti, prije svega u Sarajevu i Istočnom Mostaru, je činjenica da su u svjetski mediji Praljkovom samoubistvu pridavali veći značaj od same presude, izazvala negodovanje. Ali ipak se polazi od toga da Praljkovo samoubistvo može samo privremeno odvratiti pažnju od presude. Jer, presuda j ekonačna.

Reakcije Bošnjaka su uglavnom bile razumne. Prije svega su žrtve koncentracionih logora u TV-intervjuima u Hrvatskoj i BiH izrazile nadu u zajedničku budućnost svih naroda. Visoki predstavnik Valentin Inzko je izjavio da ova presuda otvara mogućnost za otvaranje procesa pomirenja. On se nada da se produktivna rasprava o nedavnoj prošlosti Hrvatske u ovoj članici EU neće moći vječno potisnuti.  
S obzirom na iskustva iz Bosne i Hercegovine, bilo bi od velike koristi kada bi Brisel i Berlin hrvatsku stranu pozvali i podržali u tome.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

[1] Napomena autora: „Prvi međunarodni plan podjele BiH iz februara 1992.godine, kasnije slijedi Vancov plan, zatim Vance-Owen plan do plana Kontakt grupe o podjeli iz 1995.godine, koji je dao konture Daytonskom mirovnom sporazumu.“

[2] Napomena autora: „1993-će se u krugu SDA stranke raspravljalo o osnivanju jedne „Bošnjačke“(muslimanskog dijela države), međutim Alija Izetbegović je bio strogo protiv te ideje.“

[3] Uporedi: knjiga Miroslava Tuđmana, str.45.

[4] Uputa, intervju sa Stipe Mesićem u: Bethke/Rathfelder: „Bosnien in Focus“, Berlin, 2010.

[5] O granicama Banovine se tada u hrvatskim medijima naširoko raspravljalo. To je razlog zašto je Zagreb podržao Vance-Owen plan koji je u sebi sadržavao granice Banovine. Mate Boban je više puta potvrdio ovo stajalište autoru ovog teksta u junu i septembru 1993. godine

[6] Da su birači, zaista birali kandidate vladajućih partija, mogu na taj način dokazati time što fotografišu popunjene izborne listiće svojim mobilnim telefonima i odgovarajućim autoritetima na njihov zahtjev pokažu.

[7] Pojam Verarbeitung (suočavanje) je uveo prvi put Adorno u svojim tekstovima u Njemačkoj. U angosaksonskim zemljama se prevodi sa dealing with the past, ali je pojam mnogo komplesniji i obuhvatniji.

[8] Iskaz fra Ante Markovića u:  Erich Rathfelder „Schnittpunkt Sarajevo“, Berlin, 2006.

[9] Napomena autora: Čović je kazao: „Moramo naše ljude hrabriti i moramo im reći da smo i mi vlast i da naše zalaganje za evropski put ima svoju cijenu. Mi ćemo jasno kazati – ako treba da čeka evropski put, neka dugo čeka. Mi ćemo se prije izboriti za svakog časnog predstavnika HVO-a i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.“