Pravna država na bosanski način

Pravna država na bosanski način

Tread Upon Now What?. Creator: John Eisenschenk. Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Kako funkcionira pravna država u Bosni i Hercegovini zorno pokazuje nekoliko važnih (high profile cases) predmeta ili slučajeva.

Do nekih novih optuženja, odbijanja optužnica, oslobađajućih presuda (na koje se neće dugo čekati) – doviđenja. Sve one, prijašnje i buduće, pokazale su i pokazaće sav jad i bijedu pravosudnih talaca etno-nacionalnih politika.

Pravna država na bosanski način

Kako funkcionira pravna država u Bosni i Hercegovini zorno pokazuje nekoliko važnih (high profile cases) predmeta ili slučajeva.

Prvi od njih jeste postupak koji je vođen protiv Glavnog tužioca Bosne i Hercegovine. Naime, Prvostepena disciplinska komisija za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTV), u postupku odlučivanja po disciplinskoj tužbi Ureda disciplinskog tužioca (UDT) VSTVa protiv okrivljenog Gorana Salihovića, glavnog tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine, donijela je odluku kojom je utvrđena disciplinska odgovornost glavnog tužioca Gorana Salihovića za disciplinske prekršaje iz člana 57. tačka 19. I 23. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine (Zakon o VSTV). U saopštenju za javnost stoji da je odgovoran za „drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva“ te „namjerno davanje lažne, obmanjujuće ili nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili [...] drugim pitanjima koja su u nadležnosti Vijeća“. U odbijajućem dijelu odluke, Disciplinska komisija je donijela odluku kojom se odbija disciplinska tužba u vezi sa disciplinskim prekršajima iz člana 57. tačka 11. Zakona o VSTV-u, i to „omogućavanje vršenja dužnosti tužioca osobama koje na to nisu zakonom ovlaštene“ i člana 57. tačka 12. Zakona o VSTV-u „miješanje u postupanje sudije ili tužioca s namjerom opstruiranja ili potcjenjivanja njihovih aktivnosti“. Za navedene disciplinske prekršaje, na osnovu odredaba člana 58. stav 1. tačka e) i člana 59. Zakona o VSTV-u okrivljenom je izrečena disciplinska mjera premještanje s mjesta glavnog tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine na mjesto tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Okrivljeni ima pravo na žalbu u roku od 8 dana po primitku ove odluke, Drugostepenoj disciplinskoj komisiji. Izrečenom disciplinskom mjerom iz člana 58. stav 1. tačka e) Zakona o VSTV „Premještanje s mjesta glavnog tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine na mjesto tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine“ kao i odbijajućim dijelom odluke UDT nije bio zadovoljan. Izricanjem ove disciplinske mjere nije prihvaćen zahtjev UDT-a za razrješenje tuženog dužnosti kako glavnog tužioca tako i tužioca Tužilaštva BiH, koji je UDT postavio u disciplinskoj tužbi zbog vrste i težine povreda službene dužnosti, a koja disciplinska mjera je propisana članom 58. stav 1. tačka f. Zakona o VSTV. U tom smislu, UDP je najavio žalbu protiv navedene odluke.

„Pismo“ Međunarodnoj zajednici

Drugi predmet tiče se, kako su mediji izvijestili, „pisma“ koje je bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović uputio Visokom predstavniku za BiH Valentinu Inzku, Upravnom odboru Vijeća za provedbu mira u BiH, te vršiteljici dužnosti Glavne tužiteljice BiH. U „pismu“ se navodi da je dana 7. jula 2017. predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, Milorad Dodik, u svom govoru na javnom skupu u Bratuncu, u prisustvu velikog broja ljudi, među kojima su bili i zvaničnici iz Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, rekao: „Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih, koje su tražile i samo usmjeravale svoje pare kako bi se ovdje uz Drinu vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način [...]“. Pismo ističe da se radi o najopasnijoj izjavi jednog visokorangiranog zvaničnika u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma do danas, koja predstavlja direktan udar na Anex VII Daytonskog mirovnog sporazuma, kao i na odredbe iz člana II Ustava BiH vezane za nediskriminaciju i izbjeglice i raseljena lica. Zbog, kako stoji u „pismu“, višegodišnjeg sistematskog i programskog djelovanja Milorada Dodika, kojim on, između ostaloga negira genocid, odlikuje pravosnažno osuđene za ratne zločine, prijeti otcjepljenjem Republike Srpske, podriva suverenitet BiH i njene organe, Izetbegović je tražio da adresati pisma bez odlaganja i bez rezerve upotrijebe sve ovlasti, sredstva i resurse koje imaju i zaustave višegodišnje anticivilizacijsko, antidaytonsko i protivustavno djelovanje Milorada Dodika.

Afera „Referendum“

Treći predmet jeste pravno (ne)sankcionisasnje vinovnika „afere referendum“. Ustavni sud BiH je, usvajajući zahtjev bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti člana 3. b) Zakona o praznicima Republike Srpske, utvrdio da taj član zakona nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te odredbama Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud BiH je naložio Narodnoj skupštini Republike Srpske, da  u roku od šest mjeseci od prijema ove odluke sporni član Zakona o praznicima Republike Srpske uskladi sa Ustavom BiH. U skladu sa slovom i duhom ove odluke, 9. januar se ne bi mogao slaviti kao Dan Republike Srpske, jer to nije u skladu sa Ustavom BiH. Referendum je organizovan i proveden 25. septembra 2016. godine. Nakon toga, jula 2017., Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Siniše Karana, Dragoljuba Reljića, Gorana Zmijanjca i Milana Petkovića zbog neizvršavanja odluke Ustavnog suda BiH u vezi sa referendumom u Republici Srpskoj. Tužilaštvo ih je teretilo da su, kao predsjednik i članovi Republičke komisije za sprovođenje referenduma u Republici Srpskoj, kao "službena lica u institucijama entiteta, odbili da izvrše konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda BiH, te počinili niz radnji i aktivnosti na sprovođenju referenduma o Danu Republike Srpske". Ovu optužnicu nije potvrdio (odbacio je) Sud Bosne i Hercegovine

Šta je zajedničko svim ovim predmetima? Zajedničko je to što su vrlo ilustrativni po pitanju potvrđivanja teze da se politika miješa u rad pravosudnih organa. Drugačije se ne može opisati da tužilaštvo ne uspije dovesti do kraja (do osude) ovako ozbiljne povrede zakona, koje imaju obilježja krivičnog djela. Istina, „pismo“ g. Izetbegovića još treba dočekati svoj epilog, ali se on, bar u ozračju opšteg stava javnosti spram rada pravosuđa, može pretpostaviti. Da krenemo redom.

Nagrada umjesto kazne?

Ono za šta je UDT gonio bivšeg Glavnog tužioca BiH, jesu ozbiljne radnje koje su u pitanje dovele njegov ljudski i profesionalni integritet te institucionalni integritet institucija (organa), na čijem je čelu bio nekoliko godina. Dalo bi se ustvrditi da su neka od inkriminisanih ponašanja mogla predstavljati obilježja bića posebnih krivičnih djela za koja, vjerovatno, nije trebalo izostati i krivično gonjenje. O tome koliko su ponašanja okrivljenog opisana u disciplinskoj tužbi nanijela štete dignitetu profesije i okrnjile ugled države (ako se išta više može okrnjiti u tom smislu), ne treba ni govoriti. Za sve radnje i propuste, bivši Glavni tužilac mora se pomiriti s činjenicom (sanckcionisan je – sic!) da više neće biti glavni nego „obični“ tužilac. Uvažavajući postulate instituta pretpostavljene nevinosti (svako se ima smatrati nevinim dok se suprotno ne dokaže pravomoćnom sudskom odlukom), ipak se teško oteti utisku da smo svjedočili situaciji koja se u narodu slikovito opisuje sa „tresla se gora, rodio se miš“. Ili je UDT potpuno „promašio“, pa i u njegovim redovima treba tražiti odgovornu osobu, ili je nevidljiva ruka uticala na to da se okrivljeni nagradi položajem tužioca, gdje će njegova osobna primanja biti nešto manja. Vrlo slično se desilo u postupku u kojem je disciplinski (i ovaj put ne krivično!) gonjen raniji tužilac Milorad Barašin, koji je, kasnije, takođe sanckioniran nagradom – mjestom tužioca u drugom gradu, jer je snimljen sa međunarodnim dilerom oružja. Da nije tužno, bilo bi smiješno.

Kako će reagirati tužilaštvo?

Što se tiče “pisma” koje je Izetbegović uputio, među ostalim i državnom tužilaštvu, treba notirati nekoliko stvari. Iako je obraćanje titulirano sa “pismo”, ono, upućeno v.d. Glavne tužiteljice BiH, ima sve elemente krivične prijave, odnosno, kako se to sada eufemistično zove, izvještaja o počinjenju krivičnog djela. Stara latinska maksima Falsa nominatio non nocet (u slobodnijem prevodu: “Pogrešan naziv ne treba imati štetne posljedice”), ovdje ima svoj puni smisao i primjenu: upravo je sadržaj podneska ono što ga određuje a ne njegov naziv. Dakle, postoje dvije greške koje je počinio onaj ko je uputio “pismo”: prva, jer je “pismo” pogrešno naslovljeno i druga, jer se ovakva “pisma” upućuju instituciji a ne osobno šefu institucije, pa se onda “pismo” (prijava) signira postupajućem tužiocu na dalje postupanje. O ovome su stručna lica iz kabineta bošnjačkog člana Predsjedništa trebala dati odgovarajuću uputu onome ko je uputio pismo, sem ako se nije “nježnim” nazivom podneska željelo ublažiti legitimno podnošenje krivične prijave. Šta je od toga zaista u pitanju, teško je (sa)znati. Čeka se određivanje tužilaštva prema ovom “pismu”.

Konačno, u trećem slučaju, sem što nisu sanckionirani, preciznije nisu ni optuženi oni koji su zaista “stajali” iza referenduma (Predsjednik entiteta, predsjednica entitetske vlade, čelnici zakonodavnog tijela entiteta) optužnica nije stala na pravnu snagu ni protiv drugog ešalona osumnjičenih – onih protiv kojih optužnica nije potvrđena.

Do nekih novih optuženja, odbijanja optužnica, oslobađajućih presuda (na koje se neće dugo čekati) – doviđenja. Sve one, prijašnje i buduće, pokazale su i pokazaće sav jad i bijedu pravosudnih talaca etno-nacionalnih politika.