Muke sa savladavanjem historije

Muke sa savladavanjem historije

Spomenik Draži Mihailoviću, četničkom vođi koji je surađivao sa njemačkim nacionalsocijalistima, na Ravnoj Gori chen Tschetniks, kollaborierte mit den Nationalsozialisten. In Serbien wurde er jüngst als „Antifaschist“ rehabilitiert (Denkkmal in Ravna Gora. Creator: Djidash. Public Domain.

Nacionalističke snage na Balkanu pokušavaju preobilikovati vlastitu historiju i instrumentalizirati je u svoje svrhe. To je prepreka za demokratsku budućnost.

Muke sa savladavanjem historije

Nakon rata 90-ih sve je trebalo biti drugačije. Volja svjetske zajednice da zaustavi ratove i zločine, manifestirana intervencijama NATO-saveza u Srbiji, u društvima bivše Jugoslavije je na kratko dovela do spremnosti za ozbiljne diskusije o razlozima raspada Jugoslavije i samim tim za prošlost.

Posebno oni intelektualci koji su još za vrijeme socijalizma glasno zahtijevali demokratiju i vladavinu prava, kao što je to u Zagrebu činio Žarko Puhovski, na jedan kratak period su postali autoritet.

Demokratsko raspoloženje nakon ratova

Nakon što je socijalno-liberalni Stipe Mesić početkom 2000. godine izabran za predsjednika Hrvatske i nakon što je Zoran Đinđić, predsjednik Demokratske partije i pristaša Frankfurtske škole, 2001. godine u Srbiji uspio da potentata Slobodana Miloševića svrgne s vlasti i preda ga Međunarodnom sudu za ratne zločine u  Haagu, čak se i u Bosni i Hercegovini (BiH) etablirala reformska vlada u kojoj su prije svega socijaldemokratske snage iz svih naroda surađivale.  

Na Kosovu je predsjednik Demokratske lige Ibrahim Rugova spriječio borce Oslobodilačke vojske (UCK) da preuzmu vlast. I u Makedoniji i Crnoj Gori su ojačale liberalno-demokratske pozicije, u Sloveniji su se reformske snage izborile još prije slovenskog rata 1991. godine. 

Početkom milenija se na cijelom prostoru osjetila atmosfera progresivnih promjena, koja je dodatno potaknuta kada je Evropska unija (EU) 2003. u Solunu odlučila da zemljama zapadnog Balkana pruži ozbiljnu perspektivu  pristupa. Namjeravala je spojiti razvoj prema vladavini prava sa ekonomskom podrškom, dakle, olakšati tranziciju država nasljednica iz socijalističkog u sistem tržišne privrede i razvoj demokratije uz poštivanje ljudskih prava. I Zapad se trudio da ojača organizacije civilnog društva, ali na kraju je sve to kratkog daha.

Etabliranje nacionalističkih ideja

Ubistvom Zorana Đinđića 2003., neuspjehom reformskih snaga u BiH, prepirkom Grčke i Makedonije oko naziva  države, što je u velikoj mjeri unazadilo Makedoniju u njenom procesu EU-integracija, preuzimanjem vlasti na Kosovu od strane UCK i jačanjem nacionalističkih snaga u Hrvatskoj, klatno se vratilo unazad.

Iako se u Hrvatskoj uspjelo usmjeriti nacionalno-konzervativnu stranku na evropski kurs, to ipak nije bila garancija da se nacionalističkim ideologijama mogu postaviti granice.

Četiri godine prije dešavanja u Mađarskoj i Poljskoj, nacionalističke snage u Srbiji su uspjele da kod tri naroda u BiH, u Makedoniji i u drugim državama, uz održavanje demokratske fasade, uruše demokratska i  dostignuća u oblasti ljudskih prava i nametnu autoritarne  stavove i ideologije. 

Nacionalističkim elitama je išlo u prilog i to što je civilizacijski pritisak Međunarodne zajednice prije deset godina popustio. Smanjeni interes svjetske javnosti za ove prostore i povlačenje međunarodnih institucija pomogao je nacionalističko-totalitarnim snagama u njihovoj renesansi.

Pojam neprijatelja od centralnog značaja

Osim toga je, protiv svakog razuma, vladajućim elitama išlo u prilog i to što su zbog njihovih propusta i korupcije veliki dijelovi stanovništva osiromašeni. Iako su vladajuće elite odgovorne za mizerno stanje u ekonomiji, uspjeli su odvući pažnju javnosti s teme pomoću kontrole nad medijima i ograničavanjem opozicije.

Nadovezujući se na konzervativno-religijske sisteme vrijednosti i slike unutrašnjih neprijatelja -kao što su svjetovni demokratski intelektualci i umjetnici, te (seksualne) manjine – pokušavalo se i dalje se uspješno pokušava pridobiti većinu glasača.

Propaganda protiv „neprijatelja“, tj. drugih nacija i naroda predstavljaju tradicionalna sredstva za njihove kampanje. U međuvremenu od strane državnih medija, škola i univerziteta se pokušava uvjeriti građanstvo u trajni legitimitet vlastitih nacionalnih elita.

Različito tumačenje i instrumentaliziranje historije

Kod ovakvog iskrivljavanja historije isprepliću se – zavisno od nacionalne ideologije – tumačenja historije Drugog svjetskog rata sa događajima iz jugoslavenskog rata 90-ih godina. Politolog  Žarko Puhovski godinama upozorava na ideološko instrumentaliziranje historije putem javnih diskusija na prostorima bivše Jugoslavije, obilježenih nacionalnim mitovima. Kultura sjećanja se obilježava putem trauma koje su zahvatile generacije, porodice i škole, „porodičnim“ i „školskim lažima“.

U hrvatskoj javnosti su, na primjer, nacionalisti sveli suočavanje sa Drugim svjetskim ratom na masakre komunističkih partizana nad članovima hrvatskih domobrana i pristalicama ustaške države u Blajburgu 1945. Zločine koje je 1941-1945. ustaška diktatura u Hrvatskoj i Zapadnoj Bosni počinila nad Srbima, Jevrejima i Romima, omalovažavaju se u Hrvatskoj od strane konzervativnih nacionalista i katoličke crkve. Blajburg ima veći značaj od najvećeg koncentracionog logora na Balkanu, Jasenovca.

S druge strane se socijalistička Jugoslavija pod Josipom Brozom Tito krivi za sve što je u društvu bilo loše. Postulat „bratstva i jedinstva“ na kojem je počivala Titova država, u ovom kontekstu se u konsekvenci čini kao prijetnja državnoj egzistenciji Hrvatske.  Socijaldemokrate i liberale koji se nisu slagali s takvim tumačenjem, nacionalisti su prozivali i još ih prozivaju „komunistima“ i izdajicama domovine.

Srbija rehabilitira četnike

Dok javna diskusija o zločinima ustaške države i njenim koncentracionim logorima, kao što je Jasenovac, u kojem je ubijeno preko 80.000 Srba, Jevreja, Roma i oponenata ostaje u centru srpskog diskursa o krvavoj prošlosti tih prostora. Međutim, strašni ekscesi ustaškog režima ne dovode samo do potresenosti i tuge. Tadašnji zločini se uveliko politički instrumentaliziraju. Pretjerani broj žrtava ustaških zločina (u Srbiji se bez ikakvih dokaza navode 2 miliona ubijenih) u velikoj mjeri su doprinijeli radikalizaciji srpskog stanovništva prije ratova 90-ih.

O zločinima Srba u Drugom svjetskom ratu se u Srbiji do danas šuti. Prema srpskoj historičarki Dubravki Stojanović, u Srbiji se radi na stvaranju historijske legende u kojoj se zločini Nedićevog režima, koji je kolaborirao s njemačkim nacionalsocijalistima, umanjuju, zločini četnika i njihova suradnja s njemačkim okupatorom u današnjoj Srbiji relativizira, a četništvo se  predstavlja kao narodni antifašistički pokret.

A i u jugoslavenskoj javnosti je decenijama bilo poznato da su srpski četnici surađivali sa njemačkim i talijanskim jedinicama. Borbu protiv „fašizma“ vodili su partizani, ali u posljednjih nekoliko godina se u srpskim medijima, školama i zvaničnim događajima nameće ona druga interpretacija historije. To se vidi kroz mnoge detalje. Tako se, na primjer, ubistvo partizanskog komandanta Mladena Stojanovića sa Kozare, velikog narodnog heroja u Zapadnoj Bosni, počinjeno od četnika, odjednom predstavlja kao djelo partizana. Danas u Prijedoru uveliko vlada mišljenje da su partizani obukli četničke uniforme i ubili svog komandanta. Četnici postaju dobri, partizani loši.

Nedavno je u Srbiji rehabilitiran i prozvan „antifašistom“ četnički vojvoda Draža Mihailović, kojeg su partizani pogubili zbog kolaboracije s Nijemcima. U Srbiji i Republici Srpskoj se prikazao film iz više dijelova, u kojem se glorificira život Mihailovića. Historijska laž se etablirala kao istina. Istina i laž – ko to uopšte još može razlikovati? 

U Srbiji se potiskuje istina o zločinima

Mlada generacija historijske laži prihvata kao istinu. Zločini koje su Srbi u sklopu „etničkog čišćenja“ počinili u proteklom ratu, sistematski se negiraju. Srpski narod se i dalje smatra žrtvom historije, dok žrtve iz 90-ih godina ne postoje. Unatoč dokazima i masovnim grobnicama, srpska javnost negira postojanje koncentracionih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje iz 1992. Preživjelim žrtvama se uskraćuje pravo da javno izraze svoju žalost.

U Prijedoru i drugim mjestima užasa kao što su Foča ili Višegrad, četnici organiziraju povorke i slave upravo u vrijeme kada udruženja žrtava drugih naroda žele obilježiti stradanje svojih najbližih. Tako se uklapa i činjenica da se u Haškom tribunalu osuđeni ratni zločinci iz 90-ih godina u Srbiji i Republici Srpskoj slave kao heroji.

50 godina nakon Drugog svjetskog rata se drugim narodima imputira da namjeravaju djelovati u skladu s ustaškom diktaturom. Srpski ekstremisti, četnici 90-ih godina, u Bosni su izvršili na desetine hiljada ubistava u uvjerenju da vode „antifašističku“ borbu. Potpuno izvrtanje pojmova i iskrivljavanje historije danas je dio svijesti većine Srba u Bosni i samoj Srbiji.

Nedostaje zajednički dijalog

I u manjim narodima se njeguju mitovi do samog iskrivljavanja historije. Veličanje Adema Jasharija kao heroja na Kosovu, instrumentaliziranje Aleksandra Velikog u Makedoniji, heroizacija historijske nezavisne države Crne Gore su izraz tih tendencija.
Čak i u Sarajevu se imena pripadnika bošnjačke handžar-divizije SS  sjaje na tablama s nazivima ulica.

Zajednički dijalog između društava zemalja bivše Jugoslavije postoji samo još u krugovima civilnog društva. Generacija kritičkih i produktivnih intelektualaca iz Titovog vremena polako izumire, većina onih koji su odrasli u zemljama bivše Jugoslavije se ni ne želi baviti čitavim kontekstom.

Civilno društvo koje je procvjetalo nakon proteklog rata oslabilo je, podrška iz Evropske unije i drugih zemalja Zapada sve je manja. EU i ambasade evropskih zemalja se ne usuđuju da javno imenuju krivce, uljepšavaju i za javnost ublažavaju razvoj situacije u proteklih nekoliko godina.

Osim toga, nacionalne elite uspjele su da izoliraju grupe civilnog društva, tako što ih predstavljaju kao strane plaćenike i izdajice svoje domovine. Tako je bilo i u slučaju Sonje Biserko i Nataše Kandić iz Beograda. Dugo prije Mađarske su elite u bivšoj Jugoslaviji pokušale da opstruiraju rad fondacije milijardera Georgea Sorosa koja je sufinancirala mnoge kulturne i projekte civilnog društva. Ipak, nastali su neki nezavisni i samoodrživi projekti koji prvenstveno preko interneta pružaju nezavisne informacije i prostor za diskusiju.

Za Žarka Puhovskog je jasno: balkanske države mogu imati demokratsku budućnost samo ako znaju i prihvate svoju pravu historiju. Ali još su daleko od toga.

S njemačkog prevela: Alma Sukić

Povezani sadržaji

  • Sukobi kao projekat

    Planska podjela društva u funkciji je proizvedenog koncepta stalne borbe dva protiv jedan – sve do potpunog poraza onoga ko je u manjini. Taj poraz generira animozitet do mržnje. Ujedno se time opstruira  sve ono što bi mogao biti zajednički cilj i interes, zasnovan na kolektivnom, a ne klanskom dobru. Neupitnost svih parcijalnih interesa nad bilo kojim državnim je legitimirana, i tu više nema nikakvih dilema.

    Autor/ka Zlatko Dizdarević
  • Višenacionalna struktura kao povjesna odrednica Bosne i Hercegovine

    Kriza političkog upravljanja državom Bosnom i Hercegovinom traje svo vrijeme postdejtonskog političkog razvoja. Ova kriza se ispoljava u stalnim međustranačkim političkim neslaganjima. Ta neslaganja se ne javljaju u odnosima vladajuće skupine stranaka i skupine opozicionih stranaka kao što je to u svim državama parlamentarne demokratije. Politička neslaganja se ispoljavaju i zanavljaju unutar same skupine vladajućih stranaka. Zapravo radi se o neslaganjima koja se javljaju u odnosu prema razvoju države Bosne i Hercegovine kao cjeline.

    Autor/ka Mirko Pejanović
  • Daytonski mirovni sporazum 21 godinu poslije

    Sistemska greška Daytonskog sporazuma bila bi slijedeća: ukupan ustavno-pravni i politički sistem BiH je zasnovan na anahronom, nigdje viđenom principu „jedna država - dva entiteta - tri naroda“, koji je ojačan čudnom kategorijom konstitutivnih naroda, koji, su, navodno, državotvorni dok ostali građani to nisu (?!).

  • Kolektivna odgovornost i pomirenje u bosanskoj vizuri

    U Bosni i na Balkanu, svi živimo i još dugo ćemo živjeti naše tri „istine“, tri „povijesti“, tri crno-bijele vizije, tri etno-povijesna narativa. Još dugo ćemo vaspitavati vlastitu djecu naglašavajući dobrotu i čovjekoljublje naših i zlo i dvoličnost njihovih, odgajati generacije mrzitelja, djece a kasnije i ljudi koji nikada neće moći shvatiti svu ljepotu i blagodeti etno-kulturološkog i konfesionalnog diverziteta koji je vijekovima odlikovao Bosnu.