Snaga žena za Bosnu i Hercegovinu
studijska posjeta Berlinu u organizaciji Fondacije Heinrich Böll, mart 2017. godine
Berlin – Stadt der Frauen (Berlin – grad žena)
Iako bi iz ovog podnaslova pomislili da grad Berlin prepoznaje doprinos mnogobrojnih žena koje su svojim djelovanjem itekako obilježile njegovu istoriju, to nažalost nije tako. Čak možemo reći da tek otkrivaju žensku stranu grada. Tome doprinose mnogobrojne organizacije, feministkinje, istoričarke, političarke koje unutar svojih zanimanja svakodnevno rade na ovoj temi. Prilikom edukacijske posjete Berlinu, 11 žena iz Bosne i Hercegovine je imalo priliku prošetati stopama mnogobrojnih, zanemarenih žena koje su ostavile neizbrisiv trag na istoriju, umjetnost i politiku. Nemoguće je prenijeti sve utiske i zato ovim tekstom pokušavamo predstaviti priče koje su bliske našoj stvarnosti ili mogu poslužiti kao inspiracija.
Ženska politička šetnja sa Iris Wachsmuth
Iako nas je to jutro dočekalo tipično berlinsko sivilo i hladan vjetar nismo se obeshrabrile. Lagano smo šetale ulicama i otkrivale skrivene priče, trgove, institucije, fakultete, spomenike i zajedno sa dr. Iris Waschsmuth dekodirale žensku istoriju grada. Iris je doktorica filozofije, feministikinja i članica grupe Miss Marples Schwestern (MMS) koja se bavi istraživanjem tragova ženske istorije. Djeluju širom zemlje te su aktivne i na akademskom nivou. Osnovane su 1989. godine kada je počeo proces transformacije Njemačke. One ne samo da istražuju žensku istoriju nego je pokušavaju povezati i sa današnjim pitanjem jednakosti žena. Njihove analize protivrječe tradicionalnoj istoriografiji, jer putem medijacije ugrađuju feminističku istoriju u kulturnu memoriju grada.
Polazna tačka naše šetnje bio je Alexanderplatz i već na samom početku doznajemo da su upravo tu održani protesti žena za mir i protiv vojnog roka, koji su bili uvertira jednim od najmasovnijih protesta protiv vlade tadašnje DDR. Lagano nastavljamo do zgrade Rotes Rathaus (Crvena Vijećnica) u kojoj je 1896. godine zasjedao internacionalni ženski kongres sa 2000 delegatkinja. Tu saznajemo da je Berlin imao samo jednu gradonačelnicu, i to Zapadnog Berlina, Louisu Schroeder u periodu od 1948 – 1951. godine.
Stižemo do ulice Rosenstraße u kojoj se 1943. godine okupilo oko 200 nežidovskih Njemica zbog zatvaranja i straha od deportacije oko 2.000 Židova u Auschwitz, uglavnom njihovih muževa i sinova. To je jedna od rijetkih uspješnih priča iz ovog perioda, žene su zaista uspjele spasiti svoje najdraže. U toku šetnje smo čule mnoge priče u kojima su žene bile srž protesta i otpora, ali te priče niko ne priča.
Sličnost između Sarajeva i Berlina sigurno je nedovoljna javna reprezentacija ženskog subjekta. Postojeće skulpture često prikazuju ženu tek kao ukras ili izmišljena i bajkovita bića. Jedan od primjera koje smo vidjele je i poznati spomenik Fridrihu Velikom (Friedrich der Große) na kojem su prikazana i 74 zaslužna muškarca dok su žene jedva primjetne i simbolizuju mitološka, nestvarna bića. Još jedna potvrda da umjetnost često reprodukuje dominantne društvene odnose i upravo zbog toga je itekako važno da otkrivamo i obilježavamo našu žensku istoriju.
Upravo pored ovog spomenika nalazi se poznati Humboldt univerzitet koji je osnovan 1810. godine, ali je ženama tek 100 godina kasnije omogućeno da studiraju. Prve studentkinje su bile žene iz dobrostojećih porodica, koje su na predavanja dolazile kao gošće, a mogle su koristiti samo sporedni ulaz i to ako bi im profesori dozvolili. Interesantna je činjenica da se to desilo gotovo 60 godina nakon prvog ženskog pokreta u Njemačkoj (1840-tih) tokom kojeg su žene iz bogatih porodica tražile veća prava, kao i mogućnost sticanje obrazovanja. Iako danas većina žena u Njemačkoj i kod nas ima pristup obrazovanju, ipak postoji jedno važno pitanje: ko su žene koje se danas ne mogu obrazovati i zašto?
Nakon obilaska Univerziteta nastavljamo prema Brandenburškim vratima (Brandenburger Tor) i kratko zastajemo ispred zgrade Ruske ambasade. Tu smo čule priču o prvoj ambasadorici na svijetu Alexandri Kollontai, koja na tu poziciju dolazi za vrijeme Lenjinove vlade. Istaknuta revolucionarka, feministkinja, socijalistkinja, anarhistkinja, liderka radničke opozicije aktivna u ruskom socijalističkom pokretu. Nakon boljševičke revolucije bavi se predavanjem i pisanjem u Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Skandinaviji i SAD-u. Zalagala se za ideje slobodne ljubavi i pravo na abortus.
Lagano koračajući prema Bundestagu (donji dom njemačkog parlamenta) razgovaramo o vremenu Vajmarske republike. Tada je preko 250.000 žena bilo politički organizovano. Dr. Wachsmuth nam objašnjava da su tek 1918. godine žene delegatkinje mogle da budu dio vlade. Ipak, ni tad im nije bilo dozvoljeno da se bave pitanjima vezanim za ekonomiju i nisu u potpunosti mogle da učestvuju u procesu donošenja oduka. Bile su isključene iz komiteta vezanih za finansije, dok su mogle da budu aktivne u komitetima vezanim za socijalna pitanja poput obrazovanja. Zvuči prilično ironično, s obzirom da su žene dobile pravo na više obrazovanje tek ranih 1900-tih.
Obilazak završavamo na mjestu gdje je njemački ustav javno izložen na prozirnim pločama, a na svakoj ploči je napisan po jedan član ustava. Mi se zaustavljamo pored Člana 3. koji kaže: „(1) Svi su ljudi jednaki pred zakonom. (2) Muškarci i žene su ravnopravni. Država podupire istinsko uspostavljanje ravnopravnosti žena i muškaraca i utiče na odstranjivanje postojećih zapreka. (3) Niko ne smije biti zapostavljen ili privilegiran zbog svog spola, svog porijekla, svoje rase, svog jezika, svoje domovine i porijekla, svoje vjere, svog religioznog ili političkog svjetonazora. Niko ne smije biti zapostavljen zbog svoje invalidnosti.“
Za ovaj važni član ustava su se borile četiri žene, među 60-tak muškaraca koliko ih je u tom momentu donosilo odluku. Ovaj član i dalje ostaje neispunjeni zahtjev, jer jednakost još uvijek nije ostvarena i zato su ove riječi i dalje ideal.
Ovo nije bila jedna obična tura, nego smo zaista osjetile kako je kada sestre tragaju za sestrama.
Posjeta udruženju Südost Europa Kultur e.V
Udruženje Südost Europa Kultur e.V. je osnovano 1991. godine s ciljem promicanja kulturnih veza između Njemačke i Jugoistočne Evrope. U to vrijeme zbog rata u Jugoslaviji veliki broj izbjeglica dolazi u Berlin. Ratna iskustva i traume koje nose otežavaju ionako komplikovan proces integracije u njemačko društvo. Izbjeglice nisu smjele da rade, smještaj je često bio neodgovarajući, a dijalog među različitim grupama sa područja Jugoslavije postaje sve teži, iako razumiju jedni druge i imaju zajedničku istoriju. Jedno je bilo jasno, bila je potrebna kritika izbjegličke politike Republike Njemačke kako bi se situacija počela mijenjati. Udruženje promoviše ovu temu i zajedno sa drugim organizacijama i institucijama uspijeva zainteresovati javnost za ovaj problem. Rad udruženja se zasniva na kombinaciji psiho-socijalnih i kulturnih aktivnosti te direktnom sudjelovanju u životu zajednice. Zalažu se za integraciju kroz savjetovanje, terapiju, obrazovanje i zapošljavanje. Njihova iskustva, s obzirom da su mnogi članovi udruženja i sami imigranti, im pomažu u radu sa izbjeglicama i osjećaju duboku povezanost sa onima kojima je potrebna podrška. Njihov rad je izričito usmjeren protiv nacionalizma, rasizma i diskriminacije bilo koje vrste.
Jedan od projekta koji realizuju je interkulturni vrt „Rosenduft – Miris ruža“. Prvobitna uloga je bila da se traumatizovanim ženama iz Bosne i Hercegovine ponudi mjesto gdje će se osjećati kao kod kuće, gdje će imati prostor da se bave nečim iz svoje svakodnevnice koju su morale napustiti. Simbolika obrađivanja zemlje, vrtlarenja, puštanja krojenja je bila nit koja je trebala da im pomogne izgraditi kontakte u novoj, njemačkoj realnosti.
Vrt se nalazi u sklopu parka i često privlači pažnju prolaznika koji nerijetko zastanu da porazgovaraju. Potražnja za parcelama unutar ovog vrta je mnogo veća nego ponuda i čak nema dovoljno mjesta za sve zainteresovane koji bi se htjeli baviti vrtlarenjem. Kada radite u ovom vrtu vi ga zapravo gradite i na taj način postajete njegov sastavni dio. Ljudi dijele alat, sjemenje, plodove, zajedno piju kafe na pauzama, kuhaju, organizuju druženja. Djeca i mladi imaju priliku da naučne netipične vještine za urbana područja, poput uzgoja hrane. Osim što svi imaju vlastitu parcelu o kojoj se brinu postoje i zajedničke aktivnosti. Proces razmjene znanja o vrtlarstvu je daleko više od priče o poljoprivredi i sadnji, jer kada razgovaraju o biljkama i zemlji tada zapravo svi pričaju jednim zajedničkim jezikom.
Ideja interkulturnog vrta jeste da poveže izbjeglice, imigrante i mještane. Njihovo sudjelovanje u ovom projektu je pokušaj prevladavanja prošlosti i započinjanje novog života u Njemačkoj. Ovaj vrt godišnje posjeti stotine ljudi. Pored raznog bilja i cvijeća koje uzgajaju, imaju i pčele te veliku glinenu peć u kojoj spremaju razna jela. Za djecu organizuju kurseve keramike, a u planu je i radionica pčelarstva. Prostor služi i kao mjesto za sastanke sa drugim inicijativama. Ako budete u Berlinu mjesto susreta je na adresi Möckernstraße 43-44, ponedjeljkom, srijedom i petkom u popodnevnim satima.
WeiberWirtschaft eG – feministička zadruga
Za kraj predstavljamo feminističku zadrugu kao primjer uspješnog ekonomskog modela. Međutim, treba imati na umu da je ovaj projekat moguć zbog institucionalne podrške u vidu raznih administrativnih olakšica ili finansijske pomoći države.
Ovu feminističku zadrugu čini gotovo 70 raznih biznisa kojima upravljaju žene. Ovdje u punom smislu riječi možemo govoriti o feminističkim tokovima novca. U upravnom odboru zadruge nalazi se 7 žena, a princip na kojem zadruga počiva nije bogaćenje nego ulaganje sa svrhom da se podrže ženske inicijative. S obzirom da se žene u poslovnom svijetu susreću sa nebrojeno više zapreka nego muškarci, shvatile su da je neophodno osigurati prostorije za rad i savjetovanje za žene koje žele pokrenuti vlastiti posao, kako bi se osamostalile u svakom smislu, ali prije svega ekonomski. Udio u zadruzi iznosi 103 eura i prilagođen je (lošem) ekonomskom položaju žena, 1800 žena ima oko 8800 udjela. Samo žene mogu da naslijede udio u zadruzi, dok muškarci mogu biti zaposleni ali samo na određenom projektu. Godišnje organizuju skupštinu na kojoj u prosjeku prisustvuje tek 80-tak žena, ali kako kažu, mali broj odražava veliko povjerenje koje vlada među zadrugarkama. One koje dođu na skupštinu odlučuju, a jedna žena putem punomoći može da zastupa maksimalno do 2 druge žene na skupštini. Sve članice zadruge dobijaju izvještaj sa skupštine. Ovim projektom obuhvaćeni su poslovi vezani za arhitekturu, vizuelne umjetnosti, dizajn, film, izdavaštvo, modu i tekstil, muziku, teatar, marketing i PR. Unutar zgrade postoji i vrtić koji može primiti 6o-tak djece.
Njihova misija je pružiti podršku preduzetnicama, ali prije svega stvoriti nova radna mjesta.
Prostor su 1992. godine kupile od države, na kredit u iznosu od 5,5 miliona nekadašnjih DM-ova (njemačkih maraka), a država im je kasnije umanjila taj iznos za 30% vrijednosti. Iako kamatu plaćaju i danas i dalje planiraju ulagati nakon što ga otplate. Kako kažu sve što rade, rade kako bi dodatno osnažile žene i povećale njihov broj u centru, a samim tim povećale broj poslova kojim upravljaju žene. Vjeruju da dokle god postoji strukturna diskriminacija žena u društvu, postoji i opravdani razlog za isključivo žensku zadrugu.
Autorica teksta: Alma Midžić
