Korupcija - Deformisanje reforme

Autor/ica teksta
drowning. Creator: Democracy Chronicles. Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Prema nedavno objavljenom izvještaju Freedom House o državama u tranziciji, Bosna i Hercegovina je nazadovala u odnosu na nalaze iz 2016., a posebno u segmentu koji se odnosi na demokratsko upravljanje. Kako se navodi u izvještaju, BiH se suočava sa najgorom političkom disfunkcijom još od rata, što se ogleda u derogiranju državnih institucija i „izvrgavanju ruglu“ demokratskih procedura od strane političkih lidera.

Ovo je samo jedan od izvještaja/istraživanja koji pokazuju da institucionalni okvir BiH, ni nakon više od dvije decenije pokušaja njegove izgradnje i reforme, a koji su naročito u početku, bili rukovođeni od strane međunarodne zajednice, još uvijek djeluje kao da je na samom početku procesa tranzicije, a njime dominiraju politička nestabilnost, zarobljenost korupcijom i podređenost pojedinačnim i partijskim interesima.  Početni napori na izgradnji zakonskog i institucionalnog okvira su  naknadno, sa sve slabijim uplitanjem međunarodne zajednice, i slabljenjem uticaja institucije Visokog predstavnika, postepeno poništeni sistemskim djelovanjem lokalnih lidera u smjeru urušavanja institucija, njihove nezavisnosti i derogiranja zakonskog okvira, posebno u oblasti borbe protiv korupcije.

Deformisanje reforme

Napredak u provođenju reformi i sveukupna uspješnost u borbi protiv korupcije, u samom startu su organizovano i planski onemogućeni kroz:

  • Uspostavljanje političke kontrole nad institucijama koje bi trebalo da provode ključne antikorupcione zakone. Ova kontrola se osigurava kroz politička imenovanja rukovodstva ovih institucija, a zatim i stranačko zapošljavanje ostatka kadra, te kroz finansijsko uslovaljavanje.
  • Ograničavanje resursa i nadležnosti ključnih institucija, kako bi se osiguralo da one u praksi s jedne strane ne mogu pravovremeno djelovati, a sa druge da im nadležnosti propisane zakonom ne dozvoljavaju pretjeranu kontrolu ili mogućnost izricanja odgovarajućih represivnih mjera.
  • Rascjepkavanje nadležnoti i institucionalne postavke, kako bi se dodatno omogućilo preklapanje ili sukob nadležnosti.

Ovo je, sasvim očekivano, dovelo do ogromnog jaza između propisa i njihove implementacije, te je čak BiH, prema istraživanju Global Integrity, u periodu 2009-2010 imala, zajedno sa Ugandom, najveći implementacijski jaz između antokorupcionih zakona i njhove provedbe.

Sljedeći korak bio je derogiranje antikorupcijskog zakonodavstva. BiH  je među prvima u regionu, a pod pristiskom međunarodne zajednice, usvojila zakone o slobodi pristupa informacijama, finansiranju političkih partija, sukobu interesa. Zakoni koji su tada kreirani, u periodu od 2000. do 2008, bili su u velikoj mjeri restriktivniji i sveobuhvatniji nego sada, posebno kada je riječ o sukobu interesa, a naknadno su kroz izmjene sistemski slabljeni i relaksirani.

Pristup lokalnih lidera u ispunjavanju međunarodnih obaveza koje je BiH preuzela potpisivanjem međunarodnih konvencija, ali i generalno kroz evropske integracije, najčešće uključuje samo hinjenje njihovog ispunjavanja „na papiru“, te naknadno osiguranje da usvojeni mehanizmi ne funkcionišu.

Jedan od najreprezentativnijih primjera ovakvog pristupa je usvajanje Zakona o Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije i Strategije za borbu protiv korupcije 2009.-2014. Oba akta usvojena su samim krajem 2009., kao jedni od posljednjih uslova iz Mape puta za liberalizaciju viznog režima, te su predstavljani kao velika prekretnica u borbi protiv korupcije u BiH. Međutim, Agenciji je data samo koordinirajuća uloga i provođenje aktivnosti usmjerenih na prevenciju korupcije, dok nema nikakvih istražnih ili represivnih nadležnosti, koje npr. imaju antikorupcijske agencije u regionu. Osim toga, samo formiranje, tj. operacionalizacija Agencije – izbor rukovodstva, obezbjeđenje sredstava i popunjavanje kadrova, te čak usvajanje osnovnih internih akata Agencije – potrajalo je više od 3 godine, a Agencija niti sada nema adekvatne resurse i strukturu za efektivan rad. S obzirom na to da je Agencija bila zadužena za koordinaciju provđenja Strategije, problemi sa funkcionisanjem Agencije uticali su i na efikasnost provođenja mjera iz Strategije i pratećeg Akcionog plana. Dakle, recept je isti – udarićemo kvačicu i reći da smo ispunili uslov, proveli zakonodavnu reformu, ali ćemo se pobrinuti da to u praksi ne da nikakve rezultate.

Bezinstitucionalne reforme

U sistemu, u kojem su institucije potpuno obesmišljene, jer se smatraju svojinom političkih stranaka ili njihovih šefova, te se raspodjelom institucija među strankama javno licitira, od najvišeg do najnižeg nivoa, u kojem demokratija znači dogovor nekolicine, a najvažnije odluke se donose van institucija, očekivanja od tako uništenih i slabih institucija da osiguraju vladavinu zakona ili da pozovu korumpirane elite na odgovornost bi bila potpuno naivna i iluzorna.

Na isti način, očekivati od istih tih korumpiranih elita, koje su posvetile dvije decenije fingiranju reformi i održavanju stausa quo, da se jedno jutro probude i požele promijeniti sistem, te počnu djelovati na provođenju reformi, bilo bi, jasno je, potpuno nelogično. Ipak, trenutni pristup međunarodne zajednice, na čelu sa predstavnicima EU, kao da odražava upravo ovakva očekivanja.

Očajnička potreba međunarodne zajednice da se nakon 20 godina i milijardi uloženih sredstava konačno pokažu bilo kakvi rezultati, dovela je u pojedinim slučajevima do cjenkanja sa lokalnim liderima i prilagođavanja lokalnom načinu „pregovaranja“. Tako smo dobili situaciju da se sa liderima političkih partija o reformi institucija pregovara van istih tih institucija, o borbi protiv korupcije sa direktnim sudionicima najvećih korupcijskih afera, da se o Reformskoj agendi i njenim akcionim planovima odlučuje netransparentno, bez javnih rasprava i detaljnih informacija o tome šta podrazumijeva, a da se o mehanizmu koordinacije odlučuje u restoranima.  U isto vrijeme, ta ista Reformska agenda, koja je opisana kao najveći uspjeh BiH do sada, ponovo omogućava lokalnim liderima da primijene već opisani pristup, jer ne postavlja standarde kvaliteta, a istovremeno daje izgovor za usvajanje najvažnijih zakonskih akata i odluka po hitnoj proceduri, potpuno netransparentno. Na ovo su najviše ukazivale organizacije civilnog društva, a zabrinutost se veoma brzo pokazala opravdanom usvajanjem Zakona o radu FBiH i Zakona o državnoj službi FBiH, koji su naknadno proglašeni neustavnim i ponovo vraćeni u proceduru.  S druge strane, pretpristupni pogrami i sredstva uložena u izgradnju kapaciteta institucija dali su samo kratkoročne efekte, jer ne mogu riješiti problem koji leži u samim temeljima institucija korisnica pomoći, a to su ponovo politički uticaji i linija odgovornosti koja ide samo prema stranačkim šefovima, ali ne i prema javnosti.

Promijeniti igru ili igrače?

Kroz BiH su se u prethodnih 20 godina smjenjivali brojni međunarodni zvaničnici, nudeći različite pristupe rješavanju problema funkcionisanja države i njenih institucija, ali lekcije, čini se, još uvijek nisu naučene. S druge strane, džravu svih tih godina vode praktično isti lideri, koji su veoma uspješno izvrdavali sve ove pokušaje, u isto vrijeme busajući se u prsa svojom posvećenosti reformama i „evropskom putu“. Pitanje uvijek ostaje da li je ključ u promjeni pristupa prema političarima koji ne samo da imaju otpor prema reformama, već su im reforme u direktnom sukobu sa ličnim i političkim interesima – znajući da će ukoliko institucije „prorade“ i borba protiv korupcije postane efikasnija i sami biti istraženi i proceruirani – ili je jednostavno nemoguće očekivati da sistem grade i popravljaju isti oni koji su ga i upropastili.

 

Creative Commons Lizenzvertrag This article is licensed under Creative Commons License.