Sukobi kao projekat

Autor/ica teksta
PB023988 拷貝. Creator: JAX Hung.. Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Planska podjela društva u funkciji je proizvedenog koncepta stalne borbe dva protiv jedan – sve do potpunog poraza onoga ko je u manjini. Taj poraz generira animozitet do mržnje. Ujedno se time opstruira  sve ono što bi mogao biti zajednički cilj i interes, zasnovan na kolektivnom, a ne klanskom dobru. Neupitnost svih parcijalnih interesa nad bilo kojim državnim je legitimirana, i tu više nema nikakvih dilema.

Sukobi kao projekat

Skoro četvrt vijeka političkog odrastanja bilo je potrebno Bosni i Hercegovini da se pojave barem prve naznake buđenja ovdašnjeg društva. Nažalost, reakcija na permanentnu krizu države i društva nije organizovana i artikulirana. U narodu, ona je rezultat osjećaja da su sistemski haos i korupcija svake vrste prevršili svaku mjeru. Među političkom elitom, rezultat je osjećanja da se bahatost isplati i da se i narod i međunarodna zajednica dovijeka mogu vuči za nos bez ikakvih posljedica.  Same države sa rasturenim i ionako ustavno dekomponiranim institucijama, ove  početne reakcije društva kao da se ne dotiču. Ona je, uprkos lažnom optimizmu oligarhije  i  međunarodne zajednice,  svakim danom u sve većem rasulu. Takozvani lideri BiH, organizovani tvorci zabluda u minulih četvrt vijeka, osilili su se toliko da je sve skupa postalo "too much"  za kritičnu  masu  stanovništva.  Oligarhija odgovara po starom i oprobanom receptu – kriza se  dosta uspješno pokušava preliti na teren nacionalizma i  međuetničkih  sukoba. Međunarodna zajednica je "protokolarno zabrinuta". Koliko sutra, svi će opet biti iznenađeni!

Lažna patriotska politika

U procesima ove vrste obično pukne tamo gdje se oligarhija najmanje nada. Nije se to desilo ni povodom referenduma u RS-u, ni postrojavanja vojske, ni zahtjeva za dekonponovanje državnih institucija, posebno Ustavnog suda, ni ofanzive sa federalizmom i trećim, etnički zaokruženim entitetom... Nije  ni povodom "sitnih", svakodnevnih  (ne)civilizacijskih maltretiranja sa vodom, strujom, profiterski  isušenim  akumulacionim  jezerima i promašenim egzistencijalnim zakonima, ali jeste, evo, povodom pokušaja lažnog  nadigravanja sa Sudom u Hagu i revizijom deceniju stare presude. U bahatom uvjerenju da će proći bez problema, teza o "pravici i moralu", u ime čega niko odgovoran  nije  ni prstom mrdnuo deset godina, razotkriveni su i istinsko lice, karakter i lažna "patriotska" politika sa vrha, koja zapravo ponižava svoje podanike  kojima, navodno, služi. Da ironija bude potpuna, igru su ovaj put, kao gorljivi zagovornici  i branitelji "institucija BiH" dobili oni koji te institucije godinama  nipodaštavaju sve do negiranja. A gubitnik je razobličen u "pravedniku" koji je cijelu nasljedno – porodično –političku  karijeru zasnivao, navodno, na patriotskoj odbrani  Srebrenice,  koju je glatko izgubio na izborima i šire, a sada se preko nje pokušava spasiti – bar do nekih novih izbora.  

Provokacije i vještački sukobi

Vještačko krpljenje dejtonske Bosne i Hercegovine  na način pogodan političkoj korumpiranosti svake vrste  dugo je već osnovni smisao ovdašnje takozvane  državne politike. Taj uhodani procers  ciklično polazi od namjernog  provociranja i proizvodnje sukoba. U sistemu  pri tome postoje nebrojeni  "demokratski" mehanizmi  njegove blokade, a skoro nijedan mehanizam deblokade u korist stabilizacije odnosa i jačanja istinske države, ako se hoće manipulisati. Igra je poznata do detalja, ista je uvijek i ponavlja se uredno  istim elanom i kalkulacijama.  Njen  sastavni dio je adekvatno medijsko izluđivanje sva tri "etno-korpusa" proizvodnjom  animoziteta i mržnje jednog protiv dvoje ili dvoje protiv jednog, unutar trougla kojeg  je nacrtao Aneks IV Mirovnog sporazuma iz Dejtona, kao Ustav BiH. I uvijek, u sekund do dvanaest, najveći ucjenjivači  će odjednom "kooperativno i tolerantno" kobajagi  popustiti, naplaćujući  to  na drugoj strani, kao nagradu za kooperativnost,  dobar dio onoga što se, zapravo,  tražilo. Ostalo će biti naplaćeno u istoj igri drugi put. Igra se potpom vraća na početak i ponavlja po istim pravilima. Floskula da pametnog ne možeš dva puta prevariti na isti način – ovdje  ne važi. Sve do slutnji koje se sada počinju javljati.

Na temeljnim konstruktivnim greškama dejtonskog koncepta, koji je privremeno odgodio  formalni nestanak  Bosne i Hercegovine, ali je ostavio u životu vitalni projekat tog zločina, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman – kao  direktni kreatori raspada Jugoslavije – uz Aliju Izetbegovića, "koji, kao, ne bi odvajanje, ali šta može kad je takva realnost", odgojili su novu generaciju  nastavljača  plana.

Aprilski paket

Tačka na mogućnost da bude drugačije, formalno je utvrđena rušenjem takozvanog "aprilskog paketa" ustavnih promjena iz 2006. Cilj amandmana je bio i napuštanje dogme da se ništa ne smije mijenjati  sa dejtonskim konceptom u korist  efikasnih reformi države, uz ostalo  i prerastanjem Vijeća ministara BiH u Vladu i ustanovljavanjem Predsjednika BiH. Za to je tada postojala šansa, ali je uništena  kupoprodajom nekoliko duša u Parlamentu.

Tada, zapravo, započinje proces jačanja svevlašća trojice lidera u BiH koji svjesno, organizovano, programski razvijaju  koncept potpune podjele društva i države na tri, uz sve prisutnije elemente izrazitog autoritarizma i neupitnog antiinstitucionalizma. Uz izuzetak relativno kratkog perioda, kada je na čelu SDA bio Sulejman Tihić, liberalniji i senzibilniji  spram  značaja cjelovitosti države, nosioci koncepta nadigravanja do podjele – bez obzira na povremeno  rotiranje  funkcija – bili su i ostali  Milorad Dodik (SNSD), Dragan Čović (HDZ) i Bakir Izetbegović (SDA).

Cilj vladanja sve trojice je neupitno podčinjavanje institucija sistema njima i njihovom najužem okruženju. Takvo osvajanje vlasti dovelo je i do potpuno privatizirane "kadrovske politike" koja se šprda sa principima i zakonskim standardima. Privatni odabir nekompetentnih poslušnika  ostaje bez reakcija  javnosti čak i u slučajevima imenovanja pukih amatera  na mjesta  koja zahtijevaju  odgovarajuće obrazovanje, složena i specifična  znanja i umijeća. Konkursi kao institut, koliko-toliko poštivan do prije desetak godina, svedeni su na karikaturalnu formu i otvorene naloge iz vrha stranaka ko će gdje i kad biti postavljen, čak i javno mimo rezultata dobijenih na formalno raspisanim natječajima. Praksa eliminisanja priznatih stručnjaka, kvalifikovanih i visoko obrazovanih kadrova u državnoj upravi i institucijama javna je tajna. Odbrana "vlasti" time je osigurana. Posljedica ovoga je prepoznatljiva u podatku da je "supstanca sposobnih i obrazovanih" u BiH osiromašena samo u prošloj godini za oko 80 hiljada mladih ljudi koji su napustili Bosnu i Hercegovinu.

Dirigovanje  državom na kriminalno-interesni i korupcionaški način provodi se temeljem  prepoznatljivih  činjenica:

Planska podjela društva u funkciji je proizvedenog koncepta stalne borbe dva protiv jedan – sve do potpunog poraza onoga ko je u manjini. Taj poraz generira animozitet do mržnje. Ujedno se time opstruira  sve ono što bi mogao biti zajednički cilj i interes, zasnovan na kolektivnom, a ne klanskom dobru. Neupitnost svih parcijalnih interesa nad bilo kojim državnim je legitimirana, i tu više nema nikakvih dilema. Saglasnost se bjanko daje drugome na njegovo "pravo trećine",  jer ovaj sistem važi recipročno na uštrb usaglašavanja  bilo kojeg zajedničkog dobra. Time se štite lideri "trećine".  Na ovom "principu" - da se niko nikome ne miješa u njegovu zonu interesa - funkcioniše i Predsjedništvo BiH. Tako je i kod odabira ministara i funkcionera u javnim preduzećima, do ambasadora i diplomatskog osoblja, u čijem profilu je najbitnije "čiji je". Ni jedan drugi kriterij nije više važan. Spoljna politika  ionako više ne postoji.

Biračko tijelo, u kojem bi eventualno nezadovoljni sloj građana mogao na izborima odreagovati protiv ovakve politike,  podijeljeno je. Tako usitnjeno pod kontrolom je nacionalne stranke i njenog "lidera". U BiH je prema statističkim podacima više od 60 posto svih legalno zaposlenih na ovaj ili onaj način plaćeno iz državnog budžeta, od opština u RS-u, preko grada i kantona u Federaciji,  od entitetskog pa do državnog nivoa. Ni na jedno od tih radnih mjesta danas se praktično više ne može zaposliti  bez "ovjere" jedne od vodećih nacionalnih stranaka. Zaposleni birači tako su egzistencijalno ucjenjeni, i to je javna tajna. Kada se tim glasovima pridodaju članovi porodica uposlenika sa pravom glasa, postojeća trojna stranačka vlast ostaje zaštićena od svake promjene na izborima.

Revizija tužbe

Na ovakvim osnovama, temelj svake predizborne kampanje postaje stalno proizvedeni animozitet podhranjivan obrazovnim sistemom, potpuno različitim udžbenicima, konceptom "dvije škole pod jednim krovom", medijima koji širenje mržnje i međunacionalne sukobe pretvaraju  u  "marketing"... Provjeriva je činjenica da je bezmalo nezabilježen slučaj da su birači glasali mimo svog "plemena" a u korist nekog zajedničkog egzistencijalnog dobra. Primjer tome je i u slučaju presude u procesu BiH protiv Srbije u Hagu. Samo desetak dana prije nego što je iznenada najavljena mogućnost zahtjeva za reviziju presude iz 2007. godine, delegacija Vijeća ministara BiH bila je na veoma uspješnim razgovorima u Srbiji. Odatle su došle izuzetno dobre vijesti o projektu izgradnje auto – puta  i obnovljene brze pruge između Sarajeva i Beograda sa širom priključnom mrežom po BiH, uz niz drugih velikih projekata za koje su odmah interes pokazali i investitori iz inostranstva. Međutim, očigledan zaključak u vrhu SDA je bio da se konsolidacija stranke, opravdanje za izborne gubitke Srebrenice, Stoca, "projekta" Mostar, za unutrašnje stranačke probleme itd. ne mogu dobiti velikim pozitivnim projektima, već samo okupljanjem naroda tragom trauma nedovršenog rata i prošlosti. Pa ako treba i prevarom na tom terenu.

„Mi“ i „oni“

Pozadinska "filozofija" u slučaju  SDA, SNSD, HDZ kao i drugih proizvođača društevno-državničke dekadencije, uz podaništvo kartelskog tipa, stara je, oprobana i poznata. SDA od vremena oca osnivača jaše na filozofiji logike razorne za BiH, po kojoj je "svaki musliman u svijetu  bliži ovdašnjem muslimanu od svakog komšije koji to nije". Ta doktrina "Muslimanske braće" direktno je nož u leđa supstanci Bosne i Hercegovine. Kao i podanička teza spram  Istambula: "Mi nismo htjeli raspad, ali šta možemo kad 'oni' to hoće, jer imaju svoj Beograd i Zagreb..." Dodik planski i ciljano uzgaja mitove Dobrice Ćosića i njihovu prijemčivost za san o braći sa one strane Drine "sa kojima smo oduvijek jedno, i kao pobjednici u ratovima i gubitnici u miru..."  Na tome dobija glasove. Istina je i da se Čović zapravo profiterski odmakao od puke idelogije, pretavarajući politiku u čisti, separatni, lokal-hercegovački biznis koji je premrežio cijelu BiH. Otud i jeste dubiozna teza o odvojenom trećem entitetu – osim ako doista ne dođe do raspada BiH. Njemu i njegovom kartelu itekako odgovara cijela BiH, u kojoj je na lukavo agresivan način, u ime "nejednakopravnosti" i uz pomoć Zagreba, obezbijedio sva ključna mjesta sa kojih se kontrolira novac: Njegov je i ministar finansija BiH, ministar finansija Federacije, direktor  Uprave za direktno oporezivanje, direktor Direkcije za finansije Brčko distrikta, direktor u Agenciji za nadzor osiguranja Federacije BiH, direktor Agencije za bankarstvo Federacije BiH...Da se ne govori o bezmalo potpunoj kontroli trgovinom u BiH, kladionicama itd.

Partnerstvo sa zlikovcima

U  svim ovim pričama, nezajažljivim liderima u BiH su suživot naroda i tolerancija razlika velika prepreka za održavanje na vlasti. Samo je postojeći koncept vlasti, na tri dijela rascjepkane a iza zavjese dogovarane, garancija za očuvanje do sada nezakonito stečenog i otetog. U suprotnom, zatvori  mnoge prizivaju. Taj "koncept" zahtjeva izgradnju imaginarne politike održavane kroz  histeriziranje duhom osiromašenih i zaluđenih sljedbenika, kupljenih intelektualaca i novokomponovanih tajkuna. Svi oni koji nisu u ovom lancu, a ima ih, nemoćni su, jer su manjina kod kuće, a kao takvi su u očima međunarodne zajednice nebitan igrač. Za birokrate iz Brisela bitni su samo najveći. Njih se ne tiče ko je u pravu, kada je tuča "lokalnih plemena u pitanju". Njima je važno ko je u većini, jer su samo oni striktan interes po logici njihovog čitanja demokracije. Partnerstvo sa zlikovcima koji su u većini, spram normalnih i sposobnih kojih je manje, nije specijalitet međunarodne zajednice samo u Bosni i Hercegovini.                   

Jasno je zašto se u Briselu sada trude svim silama da otvore mogućnost zemljama Balkana da uđu u Uniju. Evropa je zabrinuta zbog stanja u regionu. Kod mnogih je prisutan i strah da za to nije već prekasno. Ima smisla, posebno za one koji shvataju da proširenje Unije zahtjeva konačno razumijevanje ovdašnje notorne činjenice:  Vodeći lideri u BiH otvoreno pokazuju da su i potrebni i dovoljni sami sebi, i da zaštite ono što su "postigli" za sebe. Ujedno, Evropa nije pokazala  da shvata kako se sa ovakvim "liderima" ništa ne može pozitivno riješiti, niti je pokazala spremnost da nešto radikalnije tu mijenja.  Ako "narod koji se budi" bude ulicom dokazivao da su lokalni  silnici politička prošlost, neće biti dobro ni za region ni za Evropu. A, iako neorganizovan, narod tu vrstu spremnosti  sve očiglednije  pokazuje. Nije to velika garancija za artikulisan demokratski epilog. Naprotiv.      

All rights reserved.