Sarajevo na vodi, a građani bez vode

Autor/ica teksta
reflet Miljacka Sarajevo 2. Creator: Béatrice BDM. Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Sarajevo je grad koji je nekada bio prepoznatljiv po mnogobrojnim javnim česmama, a danas po redukcijama i problemima u vodosnabdijevanju. Mnogima situacija u kojoj se nalazimo djeluje neobjašnjivo i iracionalno s obzirom na to da smo prema podacima Svjetske banke jedna od zemalja s najvećom količinom obnovljivih izvora pitke vode po glavi stanovnika u regionu, sedma u Evropi, a po vodnim resursima bogatija od mnogih zemalja svijeta, uključujući Kinu, Francusku, Njemačku, Japan i SAD.

Sarajevo na vodi, a građani bez vode

Sarajevo je grad koji je nekada bio prepoznatljiv po mnogobrojnim javnim česmama, a danas po redukcijama i problemima u vodosnabdijevanju. Mnogima situacija u kojoj se nalazimo djeluje neobjašnjivo i iracionalno s obzirom na to da smo prema podacima Svjetske banke jedna od zemalja s najvećom količinom obnovljivih izvora pitke vode po glavi stanovnika u regionu, sedma u Evropi, a po vodnim resursima bogatija od mnogih zemalja svijeta, uključujući Kinu, Francusku, Njemačku, Japan i SAD. Ovaj problem je posljedica lošeg upravljanja vodnim resursima, neodržavanja vodovodne mreže, malverzacija unutar sektora, nelegalne gradnje, nelegalnih priključaka te ekspanzije megalomanskih građevinskih poduhvata. Još 1970. godine upozoravano je kako Vodovod nije u stanju osigurati redovno snabdijevanje vodom, te su noćne i dnevne redukcije bile uobičajene u pojedinim dijelovima grada. Ni nakon rata u BiH, kada je vodovodna mreža dodatno oštećena, problem nije riješen na odgovarajući način i pored mnogobrojnih donatorskih sredstava. Nekada je uloga vode u javnom životu bila itekako važna i očigledna, a ovu činjenicu ilustruje i podatak da su u Sarajevu postojale 152 česme, dok ih je danas ostalo svega tridesetak. Te su česme simbol blagostanja i njihova uloga nije vezana samo za vjerske obrede, već su često služile i kao mjesto gdje se putnik namjernik može osvježiti, a zanimljivo je da su se oko njih često okupljali mještani kako bi razgovarali i odlučivali o „stvarima iz mahale“.

O vremenima kada smo se mogli napiti vode sa česme uskoro ćemo, nažalost, pričati sa sjetom. Zato je neophodno da se pri rješavanju izazova vezanih za vodosnabdijevanje građani aktivno uključe i zahtijevaju odgovore jer jedino tako možemo prinuditi sve odgovorne strukture da ozbiljno pristupe rješavanju ove problematike, a ne da nas u vrijeme predizbornih kampanja pokušavaju zavarati privremenim rješenjima. U redovima što slijede možete pročitati koji su osnovni razlozi zbog kojih Sarajevo nema vode.

Nakon rata Sarajevo je naslijedilo vodovodni sistem koji je pretrpio značajna fizička oštećenja, a procjenjuje se da gubici u mreži iznose oko 70%. Moramo imati na umu da se u poslijeratnim godinama u glavnome bh. gradu doslovno gradilo gdje se stiglo i kako se htjelo, bez poštovanja standarda i zakona. Upravo zbog neplanske gradnje i nepridavanja važnosti prostornom planiranju danas imamo probleme ne samo u vodosnabdijevanju već i u nizu aktuelnih pitanja poput zagađenog zraka, divljeg investitorskog urbanizma, katastrofalnog saobraćaja itd. Nemaran odnos i upitna zaštita vodozaštitnih zona doveli su nas u situaciju kada se moramo zapitati kakva je zapravo kvaliteta vode? Znamo da je broj redovnih kontrola kvaliteta vode za piće u sarajevskom vodovodu daleko manji od onih koje su propisane odgovarajućim pravilnikom jer Zavodu za javno zdravlje Kantona Sarajevo nisu obezbijeđeni dovoljni ljudski i materijalni resursi, a ovo je nešto što Skupština Kantona može u kratkom roku da riješi. Ako su mogli pronaći sredstva u iznosu od 16 miliona KM za kupovinu šesterosjeda, sigurno im neće biti problem učiniti nešto za sve građane, a ne samo za one koji sebi mogu priuštiti odlazak na planinu i vožnju ovim ski-liftom.

Iako je 18. oktobra 2016. na zasjedanju Skupštine Kantona Sarajevo premijer Elmedin Konaković obećao da će prije donošenja nove odluke o vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje biti omogućeno široko učešće javnosti, to se nije desilo. Udruženje Eko akcija i neformalna grupa građana Borba za život tim su povodom 14. novembra 2016. godine organizovali građansku javnu raspravu na temu snabdijevanja Sarajeva vodom. U hladnoj sali  Historijskog muzeja pojavio se iznenađujuće veliki broj zainteresovanih građana, međutim, od svih pozvanih predstavnika vlasti s različitih nivoa koji se bave vodom pojavili su se samo predstavnici Zavoda za javno zdravlje Kantona Sarajevo i federalnog ministarstva nadležnog za vode. Zaključke javne rasprave možete pročitati u tekstu autora Anesa Podića. Učesnici rasprave bili su dobro informisani i mogli su se čuti prijedlozi da se krivično gone odgovorni; raspravljalo se o lancu odgovornosti, koliko je loš novi prijedlog prostornog plana Kantona Sarajevo jer uopšte nije uzeo u obzir probleme poput ovoga, šta je s ogromnom perifernom gradnjom, nelegalnom sječom, jer šuma je preduslov za stvaranje vodnih rezervi, kako su određene institucije koje treba da nas informišu previše tihe te da su nam došle na naplatu decenije nemara jer šuma i voda nestaju. Jedan učesnik je napravio poređenje s Londonom u kojem se ponose što zbog ulaganja u infrastrukturu napokon mogu piti vodu iz česme i ne moraju kupovati flaširanu vodu, dok to kod nas, izgleda, postaje stvar prošlosti. Primarijus dr. Bakir Nakaš naglasio je da je po obrazovanju infektolog te da su iz epidemiologije učili o tihoj imunizaciji, što znači  da kada uzimamo vodu neposredno nakon redukcije, organizam se imunizira i iz tog razloga nemamo puno epidemija, ali zato imamo dosta amebijaze, koja je dokaz da postoji fekalna kontaminacija i da se ona ne može reducirati hlorom.

Prije ove javne rasprave održan je još jedan skup 3. novembra 2016. godine, u organizaciji Foruma bošnjačkih intelektualaca na temu Zašto Sarajevo nema vode. Neki od zaključaka su da je neobjašnjiva pojava redukcije vode u godini kada su hidrogeografski uslovi izuzetno povoljni; smatraju da su neuvjerljiva objašnjena o dotrajaloj vodovodnoj mreži i pitaju se zašto onda ovo pitanje nije bilo decenijski prioritet u planiranju budžeta Kantona; izrazili su sumnju u dobre namjere povodom rješavanja ovog problema zbog zakonskog prijedloga o smanjenju vodozaštitnih zona Sarajevskog polja; istakli su da hitno treba promijeniti trenutnu tarifnu politiku koja najviše ugrožava porodice s više članova, cijena jednoga kubnog metra vode mora biti ista za sve bez obzira na količinu potrošenu tokom mjeseca; smatraju da je nepotrebno i visoko rizično u ovom momentu provoditi zamjene cjevovoda dok se ne dobije izvještaj koji cjevovodi treba da budu zamijenjeni.

Sredstva iz budžeta Kantona Sarajevo namijenjena za oblast vodovoda i kanalizacije uglavnom se usmjeravaju na izgradnju nove mreže, a ne na sanaciju postojećeg sistema koji ubrzano propada. Cijenu vode i način obračuna utvrđuje Vlada Kantona Sarajevo. Preporuka je Ureda za reviziju institucija Federacije BiH da se cijena vode mora povećati. Vlada do sad nije uvažila preporuke, a ako bi do poskupljenja došlo, upitno je na koga bi pao teret plaćanja. Često na društvenim mrežama možemo pročitati kako građani optužuju neplatiše i smatraju da je upravo to temelj problema. To jeste problem, ali treba imati na umu da rješavanje vodosnabdijevanja Sarajeva zavisi od mnogih drugih faktora, čak važnijih, kao što se vidi iz prethodno iznesenoga. Ne treba, međutim, nasjesti na argument da sve neplatiše treba jednako zakonski goniti i isključiti sa sistema vodosnabdijevanja. Daleko veći problem od građana neplatiša predstavljaju mnogobrojni veliki potrošači poput poslovnih objekata, u koje spadaju hoteli i drugi privredni subjekti koji nisu prijavljeni.

Pitanje dostupnosti vode za piće

Dugoročno gledajući, ovakav slijed događaja mogao bi povećati pritiske prema privatizaciji vodnog sektora, a kao što možemo primijetiti u sredstvima informisanja, privatizacija se promovira u svim sektorima. Jedno od načela upravljanja vodama u BiH je načelo nekomercijalnosti, prema kojem voda u osnovi nije komercijalni proizvod, već naslijeđe koje se mora čuvati, štititi i u skladu s time postupati. Ovo možemo smatrati prvom preprekom privatizaciji. Moramo takođe biti svjesni da ovaj model upravljanja može biti implementiran i putem koncesija i javno privatnih partnerstava koja predstavljaju oblik privatizacije u širem smislu gdje se privatnom subjektu daje pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih bogatstava i obavljanje djelatnosti od opšteg interesa. Problem je što većina građana ne vidi zamku koja se krije iza pojmova koncesija i javno-privatno partnerstvo. Osnovni problem privatizacije usluga vodosnabdijevanja je formiranja cijena, odnosno da li će cijene biti formirane na fer osnovi ili ne. Privatizacija u ovome, međutim, znači uvođenje tržišta kao regulatora u distribuciju vode, a tako i „zakone“ tržišta za koje dobro znamo šta mogu značiti. Negativni efekti mogu biti višestruki, od gubitka poslova, rasta cijena i redukcija do slabijeg održavanja vodovodnog sistema, što ugrožava kvalitet vode i predstavlja potencijalnu opasnosti za širenje bolesti. Jedan od glavnih argumenata za privatizaciju je stanje opterećenosti javnog sektora i posljedično nesposobnost da se osiguraju skupi infrastrukturni projekti kojima bi se osigurala čista i dostupna pitka voda za sve.

Da se vratimo na neplatiše. Rezolucijom Generalne skupštine UN-a 64/292 potvrđeno je „pravo na sigurnu i čistu vodu za piće i odvodnju kao ljudsko pravo od ključne važnosti za potpuno uživanje života i svih ljudskih prava”. Pravo na vodu također uključuje i pravo pristupa postojećim zalihama vode koje su potrebne za uživanje ovog prava, kao i pravo na slobodu od zagađenja vodenih resursa. Ukratko, ovo znači da ako nekome uskratimo vodu, samim tim uskraćujemo mu i jedno od osnovnih ljudskih prava. Ne smijemo zaboraviti da je voda neophodna za život! Zar smo stvarno spremni u zemlji koja je toliko bogata vodom da se zalažemo za uskraćivanje osnovnog resursa za život? U zemljama širom svijeta pobune protiv privatizacije vode i zahtjevi za rekomunalizaciju, odnosno ponovno vraćanje pod javnu upravu, pokrenuti su zbog toga što ljudi nisu mogli plaćati račune za vodu. Tako je u 180 gradova u 35 zemalja, uključujući Urugvaj, Francusku, Italiju i Boliviju, upravljanje vodnim zalihama vraćeno pod javno upravljanje. I pored visokih cijena privatni sektor nije uspio da osigura kvalitet usluge. Ako ovo primijenimo na slučaj Sarajeva, to bi značilo da koliko god opravdano kritikovali rad KJKP Vodovod i kanalizacija i mislili da je privatizacija idealno rješenje, moramo imati na umu da su velike investicije dostupnije javnim instancama i pod povoljnijim uslovima. Kada govorimo o vodosnabdijevanju, moramo sagledati širu sliku i uzeti u obzir da ova problematika obuhvata i pitanje raspolaganja ovim resursom te njegovim upravljanjem. Zato je izuzetno važno da pričamo o vodi kao zajedničkom dobru i osnovnom ljudskom pravu. Dokle god možemo sačuvati resurse kao zajedničko dobro, postoji mogućnost za političku akciju. Možemo uzeti primjer iz Slovenije u kojoj su zastupnici u državnom parlamentu izglasali promjenu ustava kojom je građanima zajamčeno pravo na pitku vodu kao zajedničko dobro koje ne smije postati roba, a to je obrazloženo potrebom zaštite javnog interesa zbog moguće komercijalizacije vodosnabdijevanja i opasnosti da izvori vode postanu vlasništvo multinacionalnih kompanija.

Važnost samoorganizovanja i učestvovanja

Građani sve više prepoznaju važnost očuvanja resursa; učešćem u javnim raspravama, zborovima građana ili podržavanjem neformalnih građanskih inicijativa usmjerava se pažnja na probleme koji nisu u sferi interesa vladajućih političkih struktura. Često smatramo da svojim sudjelovanjem ne možemo uticati na ishod političkih odluka, ali to je zapravo način na koji te strukture pokušavaju održati privid da je društvo apatično te da naš angažman nije bitan. Ako malo bolje pogledate, uočit ćete ljude koji svakodnevno hrabro vode male bitke i tako vrše pritisak na sistem. Ovo neće biti udarna vijest jer ako shvatimo da nas sve vrijeme orkestrirano bombarduju informacijama o nemogućnosti otpora i promjene koja je neminovna, nečije fotelje više neće biti sigurne. Nekad je dovoljno samo rasvijetliti prikrivene igre, namjere i politička spletkarenja, ali potrebno je da javno nezadovoljstvo usmjerimo ka organizovanom otporu podržavajući rad grupa koje pokušavaju spriječiti dominaciju političko-ekonomske moći.

Potrebno je angažovati sve formalne i neformalne participativne kanale i zahtijevati da se proces oko rješavanja problema vodosnabdijevanja Sarajeva učini maksimalno javnim. Tako se može prekinuti trenutna praksa sakrivanja informacija koja otežava i onemogućava širu građansku participaciju. Moramo biti svjesni da nas propagandom utemeljenoj na širenju straha, koja uporište ima u egzistencijalnim problemima, doslovno drže na povocu.  Zato ovaj tekst završavam otvorenim pozivom – uključite se u borbu za čistu vodu, zrak i zajednička dobra.

Creative Commons Lizenzvertrag This article is licensed under Creative Commons License.